Pustinja ima čudan smisao za humor. Tamo gdje misliš da ćeš biti ozbiljan, povijesno dostojanstven i kontemplativan, završiš kako vodiš devu dok ti žena sjedi na njoj i maše kao kraljica Sahare.
Na jednoj fotografiji držim uže, hodam ispred i pokušavam izgledati kao čovjek koji zna što radi. Istina? Učio sam u hodu. Deva – ili kako je Arapi zovu, gamal (جمل) – nije samo “egzotična atrakcija”. To je biće s karakterom. Smirena, dostojanstvena, pomalo tvrdoglava. Gleda te kao da procjenjuje jesi li dostojan njezina povjerenja.
A kad ti dopusti da je vodiš, to je poseban osjećaj.
Nakon šetnje, došlo je vrijeme za poljupce. Njezin dah je topao, pogled znatiželjan, a ja se smijem kao dijete. U tom trenutku shvatiš koliko su deve zapravo nježne. Navikli smo ih zamišljati kao “pustinjske kamione”, ali one su inteligentne, pamte ljude i reagiraju na ton glasa. Ako si smiren, i ona je smirena.
Treća scena je čista komedija: dok klečim uz nju i hvalim se kako sam postao pravi beduin, ona mi zubima hvata šal i pokušava ga “posuditi”. Beduini su se smijali. Rekli su da to rade kad im se nešto svidi. Ili kad te žele testirati. Ili jednostavno – jer mogu.
Učio sam i njihove male trikove. Kad želiš da se deva spusti, ne vičeš. Ne vučeš. Daješ kratak signal – siktanje zubima, zvuk koji podsjeća na tihi “ts-ts”. U početku mi je zvučalo smiješno. Onda sam probao. I gle čuda – poslušala je. Spustila se polako, dostojanstveno, kao da kaže: “Dobro, prihvaćam te.”
Biti pokraj deve u pustinji je drugačije iskustvo nego samo fotografirati je. Osjetiš njezinu toplinu, čuješ tiho prežvakivanje, vidiš trepavice koje štite oči od pijeska. Shvatiš da je tisućama godina bila partner čovjeku u najtežim uvjetima – kroz vrućinu, glad, daljine bez horizonta.
I dok Ira sjedi na njoj, smije se i pravi srce rukama, a ja hodam ispred s užetom u ruci, sve izgleda kao scena iz lagane avanturističke komedije. Ali ispod tog smijeha postoji nešto ozbiljnije – osjećaj povezanosti s prostorom, s tradicijom, s jednom životinjom koja je oblikovala čitave civilizacije.
Pustinja te uči jednostavnim stvarima: sporije hodati, slušati, ne dokazivati se. A gamal te uči još nečemu – da poštovanje ide u oba smjera.
I da, sada znam siktati zubima kao pravi beduin.
Možda ne savršeno.
Ali dovoljno da me jedna deva shvati ozbiljno.
