“Ako čuješ smih u šumi po noći, to ti je macić!”
Iako nitko nije znao što je to točno macić, ta riječ je duboko usađena u kulturno i tradicijsko tkivo otoka Brača. Kao djeca glumili smo maciće, plašili jedni druge hukanjem i glasnim smijehom u tamna zimska predvečerja. Sjećam se da bi stariji ljudi znali reći da je macić noću prošetao mjestom ukoliko bi nešto nestalo, ili ako bi se zagubila koja životinja.
No, tko su zapravo macići?
Riječ je o dobro poznatim nadnaravnim stvorenjima koje u brojnim pojavnim oblicima nalazimo diljem svijeta.
“Naši” macići predstavljaju, prema vjerovanjima, duše nekrštene djece ili duše prerano umrlih ljudi koji se nisu nasitili života. Oni mogu mijenjati formu, no najčešće se pojavljuju u obliku dječaka s crvenom kapom ili razigranog plamena. Prema predaji iz mjesta Postira na otoku Braču, macići su razigrana i neuhvatljiva svjetlost. U okolici Nerežišća postoji narodna predaja prema kojoj macići mogu uzeti formu pletiva i poskakivati po kući. Iako brački macići izvode različite “dišpete”, u nekim pričama se pojavljuju kao junaci koji pomažu izgubljenima u šumi. Macić prema tome nije ni dobar ni zao; macić je jednostavno macić.
Macići se znaju i ludo zabavljati. Nedaleko od Nerežića nalazi se prirodni fenomen “Koloč”, kameni slavoluk izgrađen od vapnenca i dolomita. Narodna predaja govori da se upravo na toj prstenastoj stijeni ponekad odvijaju divlje zabave mitoloških stanovnika Vidove Gore, na kojima prednjače macići.
No, macići svakako nisu narodna predaja koja potječe s otoka Brača. Macića ima diljem Hrvatske; neki se dosta razliku od bračkih, a neki su im dosta slični. Zasigurno se radi o tisućljetnim pričama koje su u pisanoj formi postojale već u starom Rimu. U Podravini se priča o Posvečkarima koji svjetlucaju nad močvarama, dok se ista bića u Međimurju zovu Nevidinčić (spominju se u “Baladi Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže). Na Cresu tako pronalazimo macmaliće, dječake s crvenim kapama, koji donose bogatstvo onome tko im ukrade kapu. Diljem Dalmacije postoji zavičajna predaja o maličićima, macmolićima i malikima, dok u Dubrovniku pronalazimo tintiline.
Malik, Tintilin. Malik Tintilinić! Tako je, odatle dolazi i vođa Domaćih u Šumi Striborovoj, naše čudesne Ivane Brlić-Mažuranić. Priča o macićima je toliko zaintrigirala našu slavnu knjiženicu koja je spojila dubrovačke i istarske maciće u liku Malika Tintilinića. Društvo Maliku čine Domaći, koji su povezani s nešto istočnijom slavenskom predajom o kućnom duhu Domoviku (Domovichuku, Domoviju).
Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše — sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu. (Šuma Striborova)
Nadalje, brački macići imaju svoje daleke rođake i u Skandinaviji, gdje se razigrani vragolani zovu “nissa”, odnosno “tomtenisse”. El Duende je protagonist brojnih priča u Latinskoj Americi te je također prepoznatljiv po crvenoj kapi.
No, kad uzmemo sve narodne predaje u obzir, ispada da su brački macići značajno više skloniji “dišpetima” nego preostali članovi ove mitološke ekipe.
Dok sam pisao ovaj tekst činilo mi se da u grmlju pod prozorom poskakuje neko svjetlo.
Da nije macić došao po moj laptop?
Evo kratkog videa na temu: