Miris soli nemirnog mora ispunio je kriptoportik kojim je car koračao u svom uobičajenom večernjem ritualu. Vjerrojatno je zato i izabrao zaljev pun žutih cvjetova i morskog plavetnila; svoje umirovljeničke dane je želio provoditi daleko od prevrtljive politike, uzgajajući kupus u svom malom vrtu usred velebne palače. Osvojio je veliki dio svijeta, a zadovoljstvo sad pronalazi u nekoliko kvadrata zemlje. Ironija života. Veliki car – zemljoradnik.
Uzdahnuo je umorno, kao da žali za suncem koje je još jednom pobjeglo iza morskih dubina. Pred njim je stajao otok jelena – nevelik pojavom, ali neiscrpan blagom. Blagom kamena. Pomislio je na trenutak kako je njegova duša slična duši kraljevstva kamena – božanski bijela u sredini, a izvana namučena svijetom.
“Gospodaru, čeka vas večera u trikliniju. Večeras imate … “
Ruka se polako podignula prema moru.
Vjerni Licije je zašutio, napravio nekoliko koraka unatrag i povukao se u svoje odaje tiho u skladu s popodnevnim maestralom.
Ali more nije poslušao. Nastavilo je svoju priču, svoj valoviti jamb.
Car se laganim koracima vraćao prema trikliniju, glamuroznim blagovaonici s velikim mramornim stolom u sredini.
Car. Sin Boga! Juvius. Kojeg more ne sluša.
“Eh kad bi oni znali kakav kupus raste u palači, ne bi me nikad nudili tron”, s ironičnim osmijehom popratio je vlastite misli prije negoli je natočio času sabbaie.
Od svega rimskog na stolu je najsnažnije duhom bilo drevno ilirsko pivo. Ilirsko.
Da, tako smo nazvali sve koje smo pokorili u ovoj stasitoj Dalmaciji. Tako smo nazvali … moj korijen. Moja sela iza Salone. Moju kolijevku.
Dok je odlagao pehar zapjenjene sabbaie na hladni stol, pomislio je kako ništa velebno rimsko oko njega nema duh tog seoskog piva – čak i njegova bijela griva je sličnija ovim morskim jezicima nego što će rimsko vino ikad biti. In sabbaia veritas.
Uzeo je zelenu jabuku sa stola i promatrao je sa svih strana. Vojničkim manirom uzeo je svoj seax i u dva hitra poteza rasčetvorio jabuku na gotovo iste dijelove. U času je cjelina postala četiri. Baš kao i njegovo Carstvo – prije pet godina uspostavio je tetrarhiju, vladavinu četiri cara. On i Maksimijan bijahu augusti, a Galerije i Konstancije cezari. Četiri cara jednog carstva.
Je li bila to još jedna briljantna ideja iz njegovog bogatog utopijskog opusa?
Rim. Što je Rim? Slava? Moć? Žezlo Bogova? Kupus?
Mač. Rim je mač.
Nedaleko su se čuli ritmički udarci gladiusa – vojni kamp bio je u sjevernom dijelu palače, tik do Zlatnih vrata. Legionari su se maštovito zabavljali unutar zidova mirne palače pomalo zaboravljajući da u njoj živi nekadašnji car, prvi u povijesti koji je samostalno odustao od trona.
Zalazak sunca je bio najljepši uz dugački natkriveni trijem na južnom pročelju palače, no noćno nebo nekako je bilo najživlje iz Jupiterovog srca. Peristilom palače dominirali su stupovi od afričkog crvenog granita koji su dopremljeni brodovima iz Egipta kao ratni plijen. Jednako tako su ulazak u Jupiterov hram čuvale dvije sfinge od afričkog crnog granita – u tom faraonskom okruženju car je pozdravljao narod s portika. Car polubog, reinkarnacija Jupitera na zemlji.
No, ove večeri peristilom je šetao umorni starac u potrazi za smislom.
Iako je noć bila gotovo posve nalik onoj prethodnoj, kao i onoj prije, nešto je cara držalo budnim. Nešto što nije od kamena ni bilo kojeg materijala ovoga svijeta. Nešto što prolazi kroz zidove i vrijeme.
Božanski Jupiter?
Ili možda … savjest?
“Dioklesss”, prošaptala je crvena tama.
“Dioklessssss …”, ponavljala je.
Poglavlje II
Car se trgnuo iz polusna. Leđa mu je grizla hladnoća afričkog crvenog granita sa stupa na kojeg je bio naslonjen u sjedećem položaju.
Znao je da negdje u blizini njegova osobna garda i vjerni sluga Licije, no pogled mu je bježao prema trijemu hrama. Lijeno se ustao i krenuo u smjeru crvene tame dok je noćno nebo svijetlilo tisućama zvijezda.
“Tko si ti?”, upitao je nekad moćni gospodar svijeta.
“Ja sam ti”, odgovorila je crvena tama, poprimajući formu gorostasnog rimskog vojnika s plamtećim gladiusom koji je poput žerave svijetlio iz tame.
“Samo pravi bogovi imaju ovu moć, odgovorio je Dioklecijan.
“I zato si ti samo jedan starac, Dioklese.
I vjeran sluga koji je pomislio da je Bog koji može stvarati svijet. Bog!”
Posljednja riječ kao da je stigla iz obližnje kripte glasom tisuća robova koji su živjeli tamu kripte nakon teškog fizičkog rada.
“Sva moja snaga na zemlji je u tebi, o moćni Jupiteru!”, zavapio je Dioklecijan.
“Jupiter? Tako me zoveš?”, frknula je jezikom zmije crvena tama ugasivši plameni gladius.
“Ovakva moć je samo tvoja”, odgovori Dioklecijan i spusti glavu u znak naklona.
“I tvoja moć bijaše velika. Pokorio si mnoge. Uzeo si svijet i bacio ga na koljena.
Ali pao si i ti na koljena, sine Jupiterov!”, prosiktala je tama i poput mlađahne bure prostrujala Dioklecijanovim tijelom i cijelim peristilom.
Dioklecijan je osjetio oštru bol u grudnom košu. Uhvatio se za prsa i spustio na tlo, puštajući da mu bol oblikuje tijelo. Na trijemu hrama je ležao car u položaju fetusa. Jedino u tom položaju nije osjećao bol. Čim bi probao pomjeriti ruku ili nogu, osjetio bi paralizirajuću bol.
Ali ništa ga nije boljelo kao vlastite misli.
Morao je poći za crvenom tamom. Oslonio se na desni lakat uz bolnu grimasu da bi par trenutaka kasnije stajao na svojim nogama sa seaxom u ruci. Na licu mu je krivudala bol u svakoj bori. Krenuo je natrag prema peristilu čija su svjetla bila tamnocrvena. Kao da je svijetlio krvlju.
Na peristilu začudo nije bilo nikoga. Negdje prema sjeveru palače čulo se pijano pjevanje vojnika koje je svakim korakom sve više zvučalo kao divlje zavijanje vukova.
Mislima mu je galopirao ranjeni vepar.
Prisjetio se proročanstva priproste krčmarice iz vremena kad je bio samo cijeneni vojnik – rekla mu je da će postati car kad ubije kobnog vepra. I ubio ga je kopljem bezbroj puta. A onog vepra na dvije noge, ubio je mačem i uskočio u povijest.
Tok misli prekinule su sfinge koje su mu zapriječile ulazak na peristil. Dvije crne androsfinge gledale su ga svojim faraonskim očima koje su postajale sve veće. U konačnici je koraknuo u njihove oči i vidio peristil u plamenu. Svi ti divni stupovi s korintskim kapitelima ležali su slomljeni. Grimizno carevo ruho se vijorilo zapaljeno na koplju koje je bilo duboko zariveno u srce raspetog čovjeka na križu.
Sve je gorjelo krvavom crvenom tamom praćeno tisućama glasova podzemlja dok je moćni Rim umirao u mukama.
Čovjek na križu bivao je sve manji, plameni jezici sve veći i glasniji, sve dok nije ostalo ni kamena na kamenu.
