Knjiga “Riječ ljubavi”: Poniznost

Ponizan je onaj čovjek koji se smatra neznatan u odnosu na  Boga ili neke druge vrijednosti u životu. To je vrlina poslana od  Boga preko Sina (koji je „krotka i ponizna“ srca) da bi uravno težila međuljudske odnose i umanjila razlike koje nastaju među  ljudima u odnosu na njihove sposobnosti i rezultate. Poniznost  omogućava da braći i sestrama pružimo priliku da se pokažu  boljima i sposobnijima, bez da ističemo vlastite kvalitete i mo gućnosti. Dati priliku drugome i ne uzvisiti se nad njim, što je to  nego istinska ljubav? 

Moram priznati da mi u životu nikako nije za rukom polazila  poniznost. Ne mogu reći da sam generalno bilo loš čovjek, ali  svakako nedostojan u brojnim situacijama. Često sam se uzvisi vao na temelju talenata za koje nisam razmišljao da su od Boga.  Ponižavao sam one koji su bili slabiji u djelima i nametao se kao  vođa slabima. Tek kad sam prihvatio slabijeg da me vodi, shvatio  sam koliko sam i sam bio slab. Dao sam Vitu vodstvo ne iz ljuba vi, već iz očaja i izgubljenosti. Sin je postao učitelj, a otac učenik.  Ponizio sam se pred njim, a on me uzvisio. 

Nije ponizan onaj koji je glasan u objavi skromnosti, već onaj  koji šutke stoji obasjan Njegovom svjetlošću. Takvom srcu nije  potrebna objava, ono je objavljeno od Gospodina.  

Poniznost spušta Učitelja do nogu učenika, kao kakvog pro stog slugu. To je slika koja najbolje ocrtava poniznost. Onaj tko se  uzvisi pred malenima, taj o ljubavi ne može pričati.  

Poniznost treba biti sastavni dio svih naših dobrih djela. Ako  djelujemo na veću slavu Božju, objava našeg djelovanja je potpu no nepotrebna. Zapravo, baš ta objava donosi sjene nad svjetlo  naših djela. Objavljujući svijetu dobrostivost naših djela ukazu jemo na svojih ruku djelo, namjerno ili nenamjerno. Neponizno  hvalisanje nailazi na valove svijeta. Neki od njih spokojno lju ljaju čamac kojim veslamo, dok drugi snažno udaraju zazivajući  vjetar i oluju. Oni ne gledaju naše djelo, već vide samo hvalisavog  veslača. Zato činiti dobro u zavjetrini i ponizno se, znači šutke  objavljivati Bogu. 

Moram priznati da sam u ovakvu zamku upao niz puta. U  nekim starijim vremenima bio sam zaista hvalisavac koji je obavezno zlatnim slovima potpisivao svoja djela, isključujući iz njih  sve druge doprinose. U nekim boljim vremenima, u kojima sam  nastojao služiti na što veću slavu Božju, opet sam upadao u sličnu  zamku. To što mi želimo prezentirati svijetu djelo uz isticanje  Boga u njemu, to ne znači da će uši svijeta čuti sve ono što smo  rekli. Oči svijeta će vidjeti ono što uši nisu htjele ili nisu mogle  čuti. Vidjeti će nas kako se uzvisujemo pred drugima. Čak i uz  dobru namjeru, onima koji nemaju uši je slika sve što znaju. Zato,  ako želimo istinski djela svojih ruku posvetiti Bogu, nužno je da  to napravimo ponizno na mjestima na kojima će to vidjeti samo  Bog i oni koji su pozvani da svjedoče.  

Nijedna poniznost ne prolazi nezapaženo u Božjim očima.  Skrivena od svijeta služi svijetu vjerojatno i više od svih objavlje nih djela. I ja sam vjerovao da je važno poslati poruku u svijetu,  primjer ljubavi i predanosti. Važnije od svega je spoznaja da poni znost nikada nije nezapažena i da svjedoke djela najbolje poziva  naš Otac. Djela koja se rade poradi svjedočanstva nisu na veću  slavu Božju; biti dosljedan u malim djelima znači mirisati poput  ljubičice cijelom svijetu, skriven i zadovoljan Božjim prisustvom.  

Poniznost možemo učiti i od velikog nebeskog vojvode svetog  arkanđela Mihaela koji se u prepirki sa Sotonom ponizuje pred  Božjim sudom i pri tome ne prekoračuje svoje ovlasti: 

Iz tih riječi osobno sam naučio puno. Duhovni put čine brojne  faze. U nekima se osjećamo ushićeno i snažno, a nadahnute riječi  u nama se čine poput užarene lave koja će spaliti sve opačine.  Upravo u tim trenutcima velike snage je potrebno uskladištiti taj  osjećaj za buduća sušna razdoblja. Pustiti vruću lavu vjere iz sebe  znači predati svijetu sve ono što nam je darovano da možemo u  trenutcima slabosti pronaći žar vjere u nama. Snaga trenutaka ne  smije nadjačati poniznost postojanja i zato poput Svetog Mihaela  moramo snagu tražiti kroz ponizno pouzdanje u Boga.

Poglavlje “Poniznost” iz knjige Riječ ljubavi