test

Urbana crtica: Čovječuljak i ljepotica

Array

On je sjedio u kutu kineskog fast fooda, gušeći se u nekoj pikantnoj patki dok mu je na majici još bilo rezanaca iz juhe. Proćelav, nebrijan, škiljav iza prevelih naočala. Lijevo od tanjura buljio je u brdo papira; nesumnjivo je bio na pauzi od dosadnog referentskog posla. Posve običan čovjek u posve običnom danu.

Ona je ušla u restoran sva utegnuta.

Lepršavi ljubičasti kaputić isticao je lijepu figuru, na kojoj je sve odisalo stilom i uspjehom. Medena kosa joj je poskakivala u ritmu veselih koraka, kojima je cupkala za uglađenim gospodinom spojenih obrva koji se nije odvajao od telefona.

Sjeli su nasuprot zanesenog čovječuljka koji nije prestajao prebirati po papirima.

Sve dok nije ugledao nju. Mahnuo joj je, nasmijao se. Ništa. Izvijao se malo da bude primjetniji, no tek iz treće mu je uspjelo. Kimnula je glavom kratko i naručila salatu, istu kakvu je naručio njen dečko, koji je sav važan prodavao maglu na telefonu, a trenutke pauze je koristio za slanje poruka uz spojene obrve i stisnute usnice. Tako to rade majstori laži. Kad je nešto slatko s druge strane linije, mrštiš se da prikriješ tragove.

Ona je gledala u njega, strpljivo pokušavajući naći zajedničku temu. On je gledao negdje drugdje, a veseli čovječuljak je gledao u nju, bezuvjetno sretan što je vidi.

Salate su ostale gotovo netaknute. Njemu se nije sviđalo jelo pa se požurio platiti tu splačinu, barem sudeći po izrazu lica. Krenuli su prema van, praćeni pogledima svih prisutnih. On je izašao prvi u glumljenoj žurbi, jedva pridržavajući vrata svojoj ljupkoj dami. Trenutak kasnije je nestao dok je njoj na usnama ostala vlastita jeka riječi ljubavi, kojih se posramila. Gledala je u tlo i uzdahnula.

Čovječuljak s papirima se hitro stvorio pored nje s ogromnim osmijehom. Bio je barem deset centimetara niži, u prevelikoj jakni i naopako nategnutoj vunenoj kapi koja mu je djelomično prekrivala naočale. Kroz smanjeno vidno polje uživao je u pogledu. Pružila mu je ruku. On je pružio njoj baš ruku prepunu papira, koji su se počeli listati po cesti u ritmu vjetrovite jeseni. Nije odvajao pogled s nje, a papiri su nastavili ispadati. Ona mu je, uz osmijeh naklonosti, pokazali da mu ispadaju važni papiri, a on je odlučio odvažno pokazati što mu je zapravo važno. Razvukao je bezuvjetnu sreću preko usana i bacio sve papire u zrak kao nevažno smeće, iako ih je netom prije pažljivo čuvao i pregledavao. Samo je njen osmijeh bio važan.

Pokrila je usta, ali oči su se smijale.

Čovječuljak je šutnuo papire i raširio ruke.

Nije mogla više suzdržati smijeh. Zagrlila ga je. On je u djeliću sekunde utonuo u svoj neki svijet gdje je on bio čovjek kojeg ona voli. Taj trenutak je njemu bio dovoljan.

Ona je nestala već u sljedećem, a on je još kratko grlio varljivi jesenji povjetarac.

Skupio je nekoliko listova papira.

Ali nije prestao gledati u tragove koje je ostavila.

Negdje daleko mirisali su cvjetovi od višnje.
U općem sivilu čovječuljak je disao opojnu simfoniju. Možda i ona.

Slaven Vujic
Slaven Vujic
Award-winning author writing non-fiction, fantasy, mystery, romance.

Zbirka poezije “Sve i(li) ništa”

Noćas želim samorominjati tišinamatamo gdje si voljelaobgrljena dubinamaNoćas mi se plačejeka srca potajnadok žubori bajkasamo naša tajnaNoćas mi je svijetaposvemašnje dostabodljikavih pravilai uzvišenog postaNoćas...

Zbirka poezije “Sve i(li) ništa: Pričala je pticama

Pričala je pticamaonim velikim ružnimi malim izgubljenimnamijanim i tužnim Cvrkutala im ječari posve otmjeneu simfoniji srcarasplesala je sjene Sjala je bajkovitocijela rujna šumasmiono i skrovito Ozarena sam...

Ljubavni roman “Cvjetovi od višanja”(Pisma Anđeli): Kad praznine zavape …

Kad utihne sve, ostaneš samo ti. Samoću volim samo zato jer je provodim s tobom, Anđela. Samoća, a punina. Potpuna preplavljenost osjećajima za koje jedino...