U Fesu ne ulaziš – u njega toneš.
Stajao sam na jednom od onih krovova iznad kožare Chouara, držeći grančicu nane pod nosom, dok je ispod mene pulsirao prizor koji je istodobno brutalan i veličanstven. U kamene bazene, raspoređene poput mozaika, muškarci su bosih nogu gazili kožu, uranjali je u vapno, u boju, u sunce. Sve je izgledalo kao akvarel razliven po srednjem vijeku: žuti šafran, duboki indigo, crvena koja podsjeća na mak pod afričkim nebom.
To nije atrakcija. To je industrija koja traje gotovo tisuću godina.
Medina Fesa – Fez el-Bali – smatra se jednom od najstarijih kontinuirano naseljenih urbanih cjelina na svijetu. Ovdje nema automobila. Nema širokih avenija. Nema linearnog reda. Postoji samo mreža uskih ulica, prolaza, svodova i vrata iza kojih se otvaraju čitavi mikrokozmosi: radionice, džamije, male škole, trgovine, kuće s unutarnjim dvorištima.
Prvi dan sam se izgubio namjerno.
Hodao sam bez plana, skretao ondje gdje je svjetlo bilo slabije, gdje su se glasovi pojačavali ili naglo utihnuli. Magarci natovareni robom prolazili su tik uz mene, noseći kožu, metal, povrće, tkanine. Iz jedne radionice čuo se metalni udar čekića, iz druge zvuk pile, iz treće monotono struganje kože. Fes ne šapuće – on radi.
U kožari Chouara, jednoj od najpoznatijih u gradu, sve je otvoreno i sirovo. Koža se najprije čisti u mješavini vapna i, tradicionalno, golubljeg izmeta koji omekšava vlakna. Miris je težak, gotovo agresivan, i zato vam trgovci na ulazu pružaju mentu. Taj mali list postaje improvizirana maska, ritualni prijelaz iz turističke znatiželje u stvarnost zanata.
Gledajući odozgo, shvaćaš da svaki bazen ima svoju funkciju, svoju boju, svoju fazu. To nije kaos. To je koreografija. Ruke i noge rade u ritmu koji se prenosi s oca na sina. Moderni svijet postoji izvan zidina, ali ovdje, unutar medine, vrijeme ima drugačiji puls.
Fes je bio intelektualno i duhovno središte Magreba. U njemu se nalazi University of Al Quaraouiyine, koji se često navodi kao jedno od najstarijih sveučilišta na svijetu. U uskim ulicama, iza diskretnih vrata, stoljećima su se raspravljale teologija, pravo, matematika i filozofija. Grad nije bio samo trgovačko središte karavana – bio je mozak sjeverne Afrike.
Na jednom od trgova sreo sam starca koji je izrađivao metalne lampe. Plamen je osvjetljavao perforirani mesing dok je čekićem stvarao sitne uzorke. Rekao mi je da radi isti posao četrdeset godina. Nije govorio o tradiciji kao o nečemu romantičnom. Govorio je o poslu. O preživljavanju. O dostojanstvu.
I tu je srž Fesa.
Ovdje se ljepota ne rađa iz komfora. Ona nastaje iz rada. Iz strpljenja. Iz ponavljanja. Iz ruku koje su potamnile od boje i sunca. Kada kasnije u nekoj trgovini ugledate savršeno obrađenu kožnu torbu, ne vidite vapno, znoj i težinu. Ali oni su ondje.
S vrha medine, kad se popnete na jednu od terasa, Fes izgleda poput valovitog mora minareta i ravnih krovova. Bijelo-smeđa paleta kuća proteže se prema horizontu, a iznad svega uzdiže se minaret džamije. U tom trenutku shvatiš da je grad organizam – ali ne romantičan, nego funkcionalan, tvrdoglav, postojan.
Navečer, kad se svjetlo smanji, ulice se ne prazne. Samo se mijenjaju. Mladi sjede uz zidove i razgovaraju. Djeca trče. Miris začina miješa se s dimom. Grad ostaje budan, ali bez nervoze.
Fes nije lagan grad. Ne udvara se. Ne pokušava vam se svidjeti. Ako tražite urednost i komfor, možda će vas umoriti. Ako tražite istinu o tome kako izgleda grad koji je preživio dinastije, kolonijalizam i globalizaciju, tada ćete ga razumjeti.
Stojeći iznad bazena Chouare, s mentom pod nosom i suncem nad glavom, shvatio sam nešto jednostavno: najtrajnije stvari na svijetu ne nastaju brzo. One nastaju kroz ponavljanje, disciplinu i tvrdoglavu vjernost zanatu.
