U podnožju planina Rif, ondje gdje se krajolik iznenada smiri i nebo postane bliže nego drugdje, leži Chefchaouen. Nije to grad koji vas dočeka bukom, prometom ili monumentalnim pročeljima. On vas dočeka bojom. I tišinom.
Plava u Chefchaouenu nije dekoracija. Ona je atmosfera. Ona je raspoloženje. Ona je način na koji grad diše.
Prvi korak u medinu gotovo je dezorijentirajući. Ulice su uske, zavojite, ponekad strme, a zidovi – od poda do krova – okupani su nijansama koje se prelijevaju od gotovo bijelog akvamarina do duboke, zasićene modrine. Hodate kroz prostor koji nema oštre prijelaze. Sve je mekano, oblo, umirujuće. Čak i kada su stepenice strme, a prolazi tijesni, ništa ne djeluje agresivno.
Postoji mnogo teorija zašto je grad plav. Jedni kažu da su židovski doseljenici u 15. stoljeću bojom prizivali nebo i duhovnu dimenziju. Drugi tvrde da je plava odbijala komarce. Treći jednostavno vjeruju da su ljudi nastavili tradiciju jer je postala dio identiteta. No kada stojite usred tih zidova, razlozi postaju manje važni. Ono što ostaje jest osjećaj.
Chefchaouen ne pokušava impresionirati. On vas usporava.
Mačke su gotovo sastavni dio scenografije. Leže na prozorima, presijecaju put između sjene i svjetla, sjednu točno ondje gdje se plava najjače prelijeva. Njihovo krzno, pješčano ili prugasto, jedini je prirodni kontrast monokromatskom okruženju. Ne bježe. Ne žure. Kao da znaju da je ovo grad u kojem vrijeme ne vrijedi prema istim pravilima kao drugdje.
Izvor Ras el-Maa, na rubu medine, donosi hladnu planinsku vodu koja podsjeća da ste ipak u planinama, a ne na obali mora. Ondje mještani peru rublje, djeca se igraju, a turisti sjede i promatraju. Voda teče jednako sporo kao i razgovori. Nitko nikoga ne gura.
Kako se dan primiče kraju, svjetlo mijenja grad. Plava se više ne čini svijetlom i razigranom, već postaje dublja, gotovo ozbiljna. U zalasku sunca nijanse prelaze u lila tonove, a zatim u tamno sivu. Lampioni se pale i male uličice počinju sjajiti poput zvijezda uhvaćenih među zidovima. Grad ne nestaje u mraku – on ga upija.
Chefchaouen nije grad za „odraditi“. Ovdje ne postoji lista znamenitosti koja vas tjera da jurite od točke do točke. Ovdje je iskustvo upravo u lutanju bez plana. Skrenuti lijevo umjesto desno. Sjesti na stepenicu bez razloga. Osloniti se na zid i promatrati kako svjetlo klizi po plavoj površini.
Čak ni kiša ne kvari dojam. Kada kapljice počnu padati, plava postaje još intenzivnija, gotovo sjajna. Ulice se isprazne, ali ne izgube život. Grad se samo povuče u sebe, kao da se nakratko odmara.
Chefchaouen nije spektakl. On je predah.
U svijetu koji stalno traži pažnju, ovaj grad nudi tišinu. U svijetu koji ubrzava, on usporava. I zato ga ne pamtite samo po boji, nego po osjećaju da ste, barem na trenutak, skinuli težinu s vlastitih misli.
Neki gradovi se fotografiraju.
Chefchaouen se doživljava.
Putuj s nama u Maroko!
