USKORO!
Vječnosti ljubavi pred čuvaricom vječnosti
Iza nas stoje piramida i Sfinga, simboli vječnosti, a mi stojimo jedno uz drugo kao da smo na vlastitom komadiću vremena, izdvojenom od svega. Pijesak pod nogama pamti faraone, osvajanja i tisućljeća, ali u tom trenutku svijet se suzio na dodir čela, na tihi osmijeh i zagrljaj koji govori više od riječi. Egipat je oko nas bio golem i drevan, ali ono što je davalo smisao tom prizoru nije bila monumentalnost kamena, nego jednostavna činjenica da stojimo zajedno — pred poviješću koja traje, ali i pred vlastitom pričom koja se tek ispisuje.
Sjedimo na jastucima u beduinskom šatoru, okruženi tkaninama boje pijeska i začina, dok u rukama držimo male šalice čaja koje griju dlanove i usporavaju vrijeme. Vani je pustinja tiha i beskrajna, ali unutra vlada toplina – ona jednostavna, ljudska, koja ne treba spektakl ni monumentalnost. U tom gutljaju slatkog, jakog čaja ima više od okusa; ima prašine puta, smijeha, zajedničkih kilometara i osjećaja da smo daleko od svega poznatog, a istodobno točno tamo gdje trebamo biti. Nije to samo pauza na putovanju, nego mali ritual bliskosti – trenutak u kojem pustinja postaje pozornica, a mi samo dvoje ljudi koji dijele isti pogled, isti osmijeh i istu priču pod šatorom od platna.
Sunce je tonulo iza planinskih obrisa, a pustinja je gorjela zlatom i tišinom. Stajali smo na uzvisini, iznad beskrajnog mora pijeska, dok je svjetlo klizilo niz horizont i pretvaralo nas u siluete naslonjene na vječnost. Ira je raširila ruke kao da želi zagrliti cijeli krajolik, a ja sam je držao čvrsto, svjestan da u tom trenutku ne stojimo samo pred zalaskom sunca, nego pred nečim većim – pred osjećajem slobode koji se rijetko dogodi, ali se pamti zauvijek. Pustinja je bila mirna, ali snažna, a u toj tišini shvatiš koliko je malo potrebno za sreću: ruke oko struka, dah koji se usklađuje i nebo koje se polako gasi u bojama koje nijedna fotografija ne može u potpunosti uhvatiti.
