Zarazi me ljudskošću

Promatrajući svijet pogođen koronom, lako je primijetiti kako je poraslo vrijeme koje svi mi provodimo online, a posebno na društvenim mrežama. Tehnologija nas drži povezanima i na prvi pogled možemo reći da baš u ovakvim kriznim vremenima možemo uvidjeti blagodati alata digitalnog doba. Sve nam je dostupno – vijesti, prijatelji, filmovi, knjige, teoretičari vjera i zavjera. Sve imamo na dlanu.

Dostupnost informacija i samo klik udaljenosti između prijatelja, ipak ne znači da smo dovoljno učeni odvojiti bitno od nebitnoga i očuvati onu osnovnu ideju društvenih mreža, a to je povezivanje i dijeljenje. Sve češće mogu vidjeti kako prijatelji uskraćuju jedni drugima i pratnju i podršku jer se u nekoj temi njihova razmišljanja razilaze. Kao da je netko digitalno nadređen dao zapovijed da baš o svakoj dnevnoj temi moramo imati stav i mišljenje, jer smo u protivnom nezainteresirani i neodgovorni građani. Postaje potpuno “novo normalno” neovisno o stručnosti, znanju i iskustvu, imati stav baš o svemu što nas okružuje. Nekada su filozofi i razni mudraci dugo vrijeme provodili razmatrajući društvene pojave, a danas je rastuća vojska digitalnih znalaca koji iz rukava izbacuju razmišljanja o najsloženijim društvenim pitanjima. Moderno vrijeme rađa kolumniste i komentatore, koji su najmanje opterećeni razinom svoga znanja i pismenosti. Želja za iskazivanjem stava, a nerijetko i nametanjem, postala je skorena realnost današnjih međuljudskih odnosa.

Razmišljam o tome svemu kao o jednom velikom paradoksu socijalizacije. Tehnologija nas je približila na jedan posve novi način i dovela nas u jedan potpuno novi svijet, u kojem se snalazimo kao razigrana djeca u dućanu šarenih igračaka. Naša pozornost je minimalna, teško uspostavljamo fokus na bitno, te smo se spremni posvađati i rasplakati oko nevjerojatno nebitnih stvari. Dostupnost komunikacijskih kanala ljude polako pretvara sve više u šum. Prijatelj ne razumije prijatelja, djevojka se ljuti na dečka jer nije stavio srce umjesto lajka. Svi sve više imamo neki svoj svijet vrijednosti, neku prilično subjektivnu verziju istine o događajima u kojima nismo ni akteri niti stranke. Ali jesmo strane.

Paradoksalno je osjećati prijateljstvo prema ljudima u svojoj društvenoj mreži, a svakog dana otkrivati različitosti na vrlo kreativne načine. Vjerujem da se svi možemo pronaći u tome da smo nekom prijatelju uskratili zasluženi lajk, samo zato jer je negdje izrazio mišljenje koje nama nije najbolje leglo. Arhivirali smo mu taj “škerac”, kako mi volimo reći u Dalmaciji, te mu dali minus koji će u konačnici, u društvu drugih minusa, biti razlog nečije nedovoljnosti. Sjedi dragi prijatelju – nedovoljan, jedan.

Digitalno doba nas socijalizira na način da imamo uvid u previše toga što u nekom normalnom ljudskom odnosu najčešće nije slučaj. Pri druženju u stvarnom životu, fokusirani smo na društvo, na razgovor. Ne zanima nas broj lajkova, već nastojimo stvoriti neku povezanost, razumijevanje, suživot. Spremni smo na pokoji kompromis više, na strpljenje. U digitalnom prijateljstvu krećemo se značajno brže. Rekao bih, imamo veću kubikažu, osjećamo jaču snagu motora, no sve je to uzalud ako nas vožnja neće odvesti na mjesta na kojima se zajedno dobro osjećamo.

Gdje smo pogriješili i što nam je raditi? Uvijek se kaže da je dobro raditi na sebi, no istini za volju mi radije radimo na drugima. To je pojačano dostupnošću drugih. U svakom trenutku možemo poslati poruke nečijoj supruzi, ili bilo kome. U par klikova možemo ispravljati stavove, komentirati događaje, zavrijediti pokoji novi lajk. Puno je teže popravljati sebe, tamo gdje te nitko ne vidi i gdje lajkovi nisu valuta. Teško odoljevamo iskušenjima kad nam ekrani jednostavno nude pozivnice za sudjelovanjem. No, da bi društvene mreže doista obilježila kvalitetna socijalizacija, potrebno je da pojedinac prvo uspostavi komunikaciju sa samim sobom. Ako to ne napravi i ako se ponaša u skladu s vremenom, u tom digitalnom vihoru može biti samo otpali list koji će lutati daleko. A slova na listu ionako se olako gube i blijede svakim novim danom.

Biti prijatelj čovjeka. Ovo vrijeme inkubacije virusa kao da je iz stanica potjeralo ionako razrijeđenu čovječnost. Virus je negdje nastanio u tijelu, a negdje samo u mislima. Koliko god opasan bio, razrijedio je dodatno čovjeka. Prvo smo distancirali kao socijalne jedinke, a onda smo se na digitalnim kanalima počeli dijeliti na osnovi mišljenja, koja nerijetko nemaju uporište ui čvrstim činjenjicama. Nažalost, mnogo je sličnih digitalnih epidemija uslijed kojih se olako zarazimo virusom egoizma i samodostatnosti. Jedan od simptoma koronavirusa je anosmija, donosno izostanak osjeta mirisa i okusa. U vrijeme digitalnih epidemija jasno je da je jedan simptom uvijek prisutan – izostanak njuha za drugog čovjeka.

Vrijeme u kojem živimo ostati će zauvijek zapamćeno. Danas pričamo o španjolskoj gripi koja je 1918. obuhvatila trećinu svjetske populacije, uz milijunske žrtve. I za stotinu godina pričati će se o Covidu-19 kao velikoj pošasti novog milenija koja je svijet bacila na koljena i u nikad prije viđeni lockdown. No, što će se za stotinu godina pisati o nama? Kakvu baštinu stvaramo dok u digitalni svijet puštamo razularene emocije, strahove i osobne stavove? Tko stvara budućnost, ako ne mi sami? Kako će izgledati čovjek 2200. godine, ako je u današnjem ljudskom genomu ukorijenjeno nepoštivanje različitosti mišljenja i stavova?

Vrijeme ne možemo promijeniti, no ostaje nam izbor koliko će ovo vrijeme mijenjati nas same.
Hoćemo li pristati na površnosti, utopiti se u nabujaloj rijeci pozivnica za mišljenje o svakom djeliću svakodnevnice? Hoćemo li prepoznati čovjeka do sebe, ma koliko udaljen bio? Novo vrijeme je sve kilometre svelo na jedan klik. Za svakog istinskog prijatelja čovjeka, to će biti razmjerno kratko putovanje sa simptomima dobrog čovjeka. Za sve ostale bi to moglo biti vrijeme inkubacije misli i ideja koje u konačnici samo mogu razdvojiti čovjeka od čovjeka.
I sebe od sebe.

U svijetu u kojem nastojim ostati negativan, ako već moraš prijatelju – zarazi me ljudskošću.

Prethodna objavaŠJOR FARABUT Teštament kume Jurkota
Sljedeća objavaPokrenut blog Full Time Fiction
Slaven Vujić
Stvaranje je uvijek bila moja strast. Stvarati poslove, projekte, knjige. Danas pišem priručnike za samoizdavače na engleskom jeziku, a na svom jeziku razne priče, slikovnice i poeziju. Pišem i izvodim Šjor Farabuta na čakavici. Gutam sva štiva vezana uz Tolkiena i vodim Tolkienology, humorističnu stranicu baziranu na njegovim djelima. Literarna sam lutalica, što sasvim dobro paše uz moja razmišljanja o životu. Tolkien me najbolje poznaje kad kaže "nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here