Slavim život – i preporučam vam isto!

Zvuči kao otrcana motivacijska poruka, znam. Ipak, ja rijetko pričam bez doživljaja i iskustva. Jednako kako u fikciju pretvaram crtice iz svakodnevice ljudi oko mene, tako i stavove o životu i smrti temeljim na proživljenom. Danas slavim život jer mu je 345. rođendan samo u ovoj godini. Da, svaki dan je rođendan zapravo, iako brojimo samo one na kojima su torte načičkane svjećicama.

Bolujem od apneje – noćnog prekidanja disanja – već niz godina. Prvi put mi je dijagnosticirana 2014. godine, a po dijagnozi sam zbog učestalog nespavanja i umora, podvrgnut operaciji uvulopalatoplastike s kojom su mi prošireni dišni putevi. To mi nije pomoglo dugoročno i apneja se od kraja 2015. godine počela pogoršavati. Kod apneje nije stvar samo prekida u disanju; dio tih epizoda prati prilično beposmoćan vapaj za zrakom pri buđenju, što lišeno pompoznijih literarnih opisa jednostavno znači gušenje. Težina apneje se mjeri AHI indeksom koji označava broj prekida disanja u satu, a moj indeks je 96. Sve iznad 30 se smatra teškim oblikom apneje. Prosječno svakih 37 sekundi moje disanje tijekom noći prestaje.

Mogu razumjeti Covid-19 pacijente i njihova svjedočanstva u borbi za zrak. To je dramatično i traumatično iskustvo, tijekom kojeg se ne možete oduprijeti ideji o vašem skorom kraju. Ma koliki borac bili, nedostatak kisika djeluje na mozak i na cijelu vašu percepciju, te neminovno donosi u misli slike vašeg kraja. Iako tako fatalnih epizoda imam vrlo rijetko, imam ih. I jedna takva zbila se sinoć zbog čega moja jutarnja kava ima sasvim drukčiji okus.

Apneju dijelimo na tri vrste: opstruktivnu (OSA), centralnu (CSA) i mještovitu. Pri opstruktivnoj apneji riječ je o blokadi dišnih puteva, najčešće zbog spajanja mekih tkiva (“meko nepce”) ili nekog drugog fizičkog respiratornog nedostatka (devijacija septuma ili nešto slično). To je najčešći oblik apneje i njegovi se simptomi ublažavaju upotrebom ventilacijske podrške u vidu CPAP aparata. Drugi oblik apneje je puno složeniji – centralna apneja predstavlja prekide disanja u snu zbog nepravilnog rada dijela mozga zasluženog za kontrolu sna, uslijed kojeg izostaju impulsi prema mišićima koji upravljaju snom. Najteži oblik apneje je mješoviti; pacijenti imaju i centralnu i opstruktivnu apneju, te je svaka noć prava avantura. Kako sam u životu prilično mješovitih interesa, takav sam i u slučaju apneje. Imam mješovitu apneju i svake noći po desetak epizoda centralne apneje, dok ostalih 300+ epizoda prestanka disanja potpisuje opstruktivna apneja.

I zašto baš danas slavim život? Više puta tijekom svog apnejaškog staža sam pomislio da sam upravo odradio svoj posljednji izdisaj. Bilo je noći u kojima bi se budio gušeći se, a do prvog udisaja znalo je proći i do dvadesetak sekundi. Te sekunde su bile duge kao vječnost, ali ovako još živahan danas mogu reći da su zapravo podsjetnik na činjenicu da imamo razmjerno puno vremena na ovom svijetu zbilja razmisliti o svom životu kako bi živjeli ispunjenije. Ako su moje sekunde bez zraka tekle tako sporo da sam stigao protrčati kroz čitav svoj život, onda ne vidim razloga da vrijeme tako cijenim i u trenutcima dobrog disanja.

Po čemu je prošla noć bila drukčija? Moja vjerna prijateljica Regica – kako od milja zovem spasonosni CPAP aparat – se ugasila zbog nestanka struje. Probudio sam se u teškom bunilu, bez zraka, u mrkloj noći bez ikakva svjetla. Rutinirano sam zauzeo sjedeći stav jer se tako disanje najlakše ponovno pokrene uz ritmičko otvaranje donje vilice. Zraka nije bilo. U nekim debitantskim epizodama nedisanja sam se jako bojao i paničario, ne znajući da li da zovem Hitnu ili je već prekasno … ili prerano. S vremenom sam se naučio smiriti i pričekati zrak. Sinoć sam sjedeći razmišljao o Vitu. O njegovom osmijehu. O tome kako htio da mi njegov smijeh ispuni staračke bore. U toj tišini koja je trajala dobrih dvadeset sekundi, čuo sam nešto o čemu cijelo jutro razmišljam. Nećete mi zamjeriti malo mistike, o tome ću pisati kad razlučim što je to bilo. S prvim udahom osjetio sam se kao nanovo rođen i iz petnih žila sam viknuo “Slavim život!”. Slavim život. Iako doista u ovom trenutku i nemam baš nekakav život. Imam bolesno dijete, bolesnog tatu, narušeno zdravlje, nezaposlen sam – a moram djetetu osigurati skupe terapije. Imam suđenje na leđima uz ozbiljne optužbe i tisuću strelica ljute javnosti u svom leđima. Doista, nije mi nekakav život, ako ćemo tako gledati. No, sve je to bilo prisutno i u trenutku kad sam uzviknuo da slavim život. Sva patnja i bol, sva težina. I unatoč svemu, prvi udah sam slavio ispunjena srca kao da živim život kojeg se tako teško odreći. Živim. Nije važno kako – ali ja živim!

Dobar dio teških apnejaša skončava uslijed moždanog i srčanog udara, a oni sretniji preživljavaju uz smetnje s pamćenjem, motorikom i općom funkcionalnošću. Žao mi je što će mi mamu ovaj tekst dodatno zabrinuti, ali ja osjećam probleme s pamćenjem i imam motoričke poteškoće koje uspješno prikrivam. Istina je da sam daleko od čovjeka kakav sam bio prije dvije-tri godine. Kako se uzroci apneje ne znaju, a posljedice su dramatične, teški apnejaši se razlikuju samo po tome je li ih zahvatilo manje ili veće zlo. Lijek ne postoji, postoji samo potpomognuto disanje svake noći. Laički rečeno, svake noći smo na respiratoru, odnosno u kućnoj sobi za terminalno ugrožene pacijente. Ponavljam, ovo se tiče teških apnejaša, a najčešće apneje su opstruktivne s AHI indeksom manjim od 30 – s manje od 30 prestanaka disanja u satu.

Sjedim jutros na panju okružen stidljivim snijegom koji je padao ove noći dok sam se gušio. Pao bi i da me nema. I netko drugi bi sjedio na ovom panju. Lanac života ne prestaje i ne zaustavlja se zbog jednog odlomljenog zupčanika. Uz malo jaču kavu ja danas slavim živom. I rakijicu, domaću.

Vjerujem da svi patimo od nekakvog stanja – bolujemo i boluju dragi ljudi oko nas.
Svaki dan rođendan je našeg opstanka u životnoj sili živih. Svakog dana nanovo smo rođeni. Imamo li doista razloge biti nesretni i nezadovoljni, a dišemo s plućima svijeta?

Jutros sam stariji za jedan dan i lakši za jednu noć patnje. Danas ću, barem na sat-dva, napraviti nešto lijepo za sebe i ljude oko mene. Planiram iskoristiti ove svoje ritmičke udisaje i izdisaje za nešto dobro. Da, ponoviti će se noći u kojima će biti teško i one još gore u kojima ću vjerovati da je svemu stigao neminovni kraj. Ali prije toga svega, planiram se nauživati zraka oko sebe.

Slavim život – i živahnog srca vas pozivam da napravite isto iza moje točke.
Jednog dana ću vam reći što sam sinoć čuo …

Prethodna objavaKome to smeta Djed Mraz?
Sljedeća objavaIzbacimo Alis iz zemlje čudesa
Slaven Vujić
Stvaranje je uvijek bila moja strast. Stvarati poslove, projekte, knjige. Danas pišem priručnike za samoizdavače na engleskom jeziku, a na svom jeziku razne priče, slikovnice i poeziju. Pišem i izvodim Šjor Farabuta na čakavici. Gutam sva štiva vezana uz Tolkiena i vodim Tolkienology, humorističnu stranicu baziranu na njegovim djelima. Literarna sam lutalica, što sasvim dobro paše uz moja razmišljanja o životu. Tolkien me najbolje poznaje kad kaže "nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here