Roman u izradi: Cvjetovi od višanja

Ohrabren komentarima na blogu, a posebno na društvenim mrežama, odlučio sam proširiti ljubavna pisma jedne zabranjene ljubavi u punokrvni roman radnog naziva “Cvjetovi od višanja”.

Radnja prati Maksimilijana, oštroumnog i pomalo sirovog gradskog mangupa u posjeti malom slavonskom selu u poslijeratnom razdoblju. To je bio posve običan posjet dok Maks nije ugledao Anđelu, tradicionalno odgojenu kršćanku koja živi povučenim životom sa svojom obitelji. Početne tenzije pretvaraju se u zabranjene želje i misli, rastuću emociju koja nadilazi pogrešno vrijeme i pogrešno mjesto. Iako će ih dijeliti samo drvored procvjetalih višanja, brojni će bedemi stati između Maksa i Anđele, namećući pitanja o vjeri, vrlinama, željama, Bogu …

U nastavku vam otkrivam kratki početak romana, te unutarnje monologe likova tijekom zapleta cijele priče.

***
(Uvod)

Može li biti gluplje vjerovati u Boga? Obući glupavu haljinu, zatvoriti se u samostan i s još desetak bivših muškaraca u haljinama guliti krumpire, razvlačiti pite i moliti se nekakvom Stvoritelju svega i svačega. Stvorio svijet, odvojio tamu od dana, napunio more ribom i cijeli svijet lopovima,kurabama, glumcima i izgubljenim dušama? Dašta. I onda nekakvi drkaroši bubuljičavi osjete poziv služiti Bogu jer ne mogu ništa pojebat. Ma savršeno. Bog je ljubav – kaže bivši drkaroš, smjer spermazotoid u babinim hulahopkama. 

Maks je prezirao Crkvu. Za Isusa bi rekao da je bio zbilja cool lik. Dobra spika. I frajer s mudima. Ipak, sve ono štoje ostalo iza njega neodoljivo mu je smrdilo na obične folirante koji žicaju lovu jednako kao gradski Cigani, samo s nešto skupljim stilistom. Dotjerali su taj biznis uzimanja para do savršenstva i u katedrali su se odvijale najbolje kazališne predstave. Teatar apsurda.

Mislio je upravo o tome s neskrivenim gađenjem na licu dok se vozio prema Šupljoj lipi. Ne bi o tome posebno  razmišljao da nije ponovno bio na putu prema seoskom imanju Milosrdne braće, na kojem je bio smješten njegov ratni drug, skitalica bez imena, junak bez ordena, branitelj bez domovine.

….

***
(Maksov dnevnik)

***

“Dobro jutro, dnevniče istine. Dan je nikakav. Pospana je i ona dosadna ptica rugalica što se cereka na svaki osjećaj koji se poput latice otrgne da bi pobjegao daleko preko granica jednog svijeta. Njoj. Znaju gdje će je naći svi moji osjećaji. Znaju gdje je čeka trnovit put i baš tamo otupljuju zube svijeta. Moje latice sve znaju jer otpadaju s cvijeta zvanog duša. Vječno procvjetalog, čini se. A ja ne znam ništa.

Poželim otići daleko u brdo i biti nedostupan, ali ona će cvrkutati cijelim mojim putem. Svaki cvijet od višnje će me obradovati i nasmijati mi srce. Puno više nego što bi htio.

Htio bi malo biti opet mrk. Neosvojen.

Iako je sve beskrajno lijepo kad je ona tu …

Jutro je. Moja zora nije sunce koje jutros stidljivo nadire. Ja ga ne trebam čekati. Moja zora je Ona. Ona je moja prva misao. Ona je Božji kofein koji razbudi baš sva osjetila.

Ne znam je li čak prva misao, s obzirom da više ne postoji ni zadnja ni prva. Postoji Ona.

Nema je pored mene. Nikad je neće ni biti.

Ima je u srcu i nezadrživo raste. Možda ću zbog nje biti čovjek većeg srca?

Ne znam. Možda bi više htio biti čovjek manjeg srca, ali sretnog.

Voli li me? Priznajem, želio bi znati koliki sam grumen u njenom ispunjenom srcu. Znam da je unutra već netko koga se neće nikad odreći. A ja, jesam li ja dio njenih prvih misli? Jesam li prvi i poseban bar u nečemu?

Ne znam. Ona meni jest. I da me nema nigdje u njenom srcu, bit će me oko njenog srca. Grlit ću njeno sretno, ispunjeno srce.

Ima lijepo uho. Volio bi joj nešto šapnuti.

Onako obično čovječje, poput zanesenog tinejdžera. Samo nekoliko riječi za vječnost. Ne. Ne znam. Možda bi ih ipak ponio u brdo i izvikao sve to iz petnih žila.

To mora izaći iz mene, samo ne znam gdje …

Radujem li se svemu ovome?

Ne znam više što je radost ako nije opletena njenim zlatnim vlasima. Pijan sam. Teturam svijetom. A mojim žilama nema nijedne žestice. Osim Nje.

Volim je.

Ne znam kad sam je točno zavolio.

Možda negdje na početku vremena.

Volim je. Sramotno puno… “

***

“Danas si posebno daleko. Sve ćeš imati i bit ćeš ispunjena. A ja ću razvući osmijeh odavde do tvoje sreće. Blesavice, samo želim da si sretna.

U mojoj sobi pred zoru sve stvari su propale za još pokoji tren i sve je izgubilo na vrijednosti jer je osuđeno na propadanje. Ali moja soba nisu stvari. Tamo gdje počivam sve što vrijedi si ti. Moja soba je ispunjena mislima o tebi. Molitve šetaju zidovima i čekaju red na peronu tajni koje će vlakovi cvijeća odvesti do tebe. Nitko ne zna za ovu ljubav prema tebi. Ne znaš ni ti, jer je svakog jutra želiš izbrisati s platna svoje duše. A ja želim da pustiš svoju dušu da je naslika, svu tu ljubav koja te okružuje.

Kako usrećiti nekoga tko je već sretan? Zašto ga usrećiti kad već ima gotovo sve?

Kad voliš čistoćom misli, osjećaš praznine duše koju si odabrao za ljubav. Nije potrebno biti melem za ranjeno srce uvijek; nekad je srce zdravo i poletno ispunjeno i više u sebe nikog ne prima. Ali duša ima svoje skrivene želje koje nadilaze ovaj svijet. Veselo srce i nasmijan um često ne mogu dati ime prazninama duše koje nisu namijenjene da budu hladne špilje; bilo bi to nerazumno traćenje svetog prostora. Čiistoćom svojih misli i ljubavi koju osjećam, ne nastojim prodrijeti u tvoje srce već želim zaći u tvoje praznine i u njima ostaviti darove za tvoju dušu, da i ona bude ispunjena.

Nisi mi nijednom rekla nešto što bi mirisalo na ljubav. Braniš svoje srce i ljude u njemu. Zavjetovala si se da mi nećeš priznati ni tračak ljubavi. Blesavice. Sve ono što bi godilo mom uhu već odzvanja u mom srcu. Jednom ćeš shvatiti da si me dozvala – ne da bi nekog zamijenio, već da bi te ovako volio.

Jednom ćeš možda shvatiti da duša nije samo vozilo za nebo, već da ima svoje talente i želje, svoje simpatije i zagrljaje koje želi osjetiti. Duša se ne živi nakon života; ona se živi sad i odmah, ona je dar našeg Stvoritelja.

Nedjelja je. Mislim na tebe. Znaš to. Možda sam u kutu tvojih usana kad se smiješ. Bilo bi lijepo da me nosiš na sebi i u sebi. Samo sam čovjek, oprosti mi.

Znaš onaj trenutak kad misliš da je netko uz tebe, a zapravo nema nikog? Onaj trenutak bliskosti s nepoznatim svijetom, trenutak topline negdje gdje si gost? To sam ja. Zamnom se okrećeš. To su moje molitve, moje želje za tebe, sve najbolje od mene što sam poslao samo za trenutak tvoje radosti.

Kad se raduješ bez posebnog razloga, to je tvoja duša zaplesala stazom cvjetova od višnje. Iako nisi slobodna za ples, netko vodi taj ples za oboje …

Potpuno sam ranjiv. Nisam nikome priznao ovako nešto. Negdje je pisalo da se ne trebam bojati biti ranjiv. E pa bojim se. No strah me ne priječi da budem tebi sve što trebaš i da od mene uzmeš onoliko koliko možeš.

Kad dopustiš duši pogled u daljinu kako bi pronašla ono što joj nedostaje, ja ću se izmaknuti i dopustiti ti da pročitaš sve ovo što je u mom srcu.

Nek ti je veselija nedjelja,

dušo moja.

Moja je jedina želja

biti tvoja boja

na platnu života

biti tiha ljepota

i vjetar što ništa ne ruši

serenadom tvojoj duši.”

“Poželjet ćeš da te zagrlim i bit će ti teško shvatiti da ti je želja već ispunjena. Ja sam te zagrlio neraskidivim savezom. Samo se trebaš sjetiti da si voljena i da se moje ruke nisu odvojile od tvoje duše nijednog trenutka otkako si osjetila moju prisutnost.

Iako si daleko, jako daleko, tvoja duša nikada ne hoda sama. I kad pati zbog praznina, ne znači da je nesretna. Dušu treba hraniti mnogo manje od tijela, ali svejedno je gladna i žedna osjećaja koji su s njenog svijeta, iz njene nebeske kolijevke. Sva sreća ovog svijeta ne znači mnogo duši čije korijenje vapi za zemljom vječnih cvjetova.

Ja ne znam mnogo o toj rajskoj zemlji.

Ali ništa meni ne može biti nepoznato kad su u pitanju želje tvoga srca. Sve što tražiš, ja ću naći i popuniti tvoje praznine dok spavaš.

Učiniti će ti se da si me sanjala i neka je tako – ja sam svakako bolji san nego zbilja.”

***

“Ti si kao mlada višnja. Kad procvjetaš nasmijano, sve je oko tebe božanstveno. Barem mislim tako. Ja ne znam kako mirišeš. Ne znam kakva si pod prstima.

Nikad neću ni znati jer smo daleko. Stotinama tisuća kilometara jer ne smijemo biti u istom svijetu.

Sjeo sam pod razgranatu višnju koju nestašni vjetrić znatiželjno trese.

S nje padaju cvjetovi bez snažnog mirisa.

A opet, sve oko mene miriši.

Netko tako sjedi s tobom i kupa se u tvom cvijeću na istom ovom vjetriću koji se ne obuzdava granicama svijeta. E da mi je biti poput njega …

Ova višnja je nešto najljepše što sam vidio.

To je ona vrsta koja je lijepa i dok ne cvjeta.

Vrsta iz koje izvire ljepota i u studenoj zimi.

Kad bi višnja mogla birati dušu, izabrala bi tvoju. Slatka je poput trešnje i kiselije divlja pod jezikom. Ja ne znam kakva si ti, ali ova višnja priča poput tebe …

Znam, razumno bi bilo ne sjediti pod višnjom i ne moliti za tebe. Za tvoju radost dražesnu u svijetu gdje mene nema. Ali ja nikad nisam bio osobito razuman čovjek.

Zašto bi te tjerao iz srca kad u njemu ne radiš ništa loše?

Zašto bi te tjerao kad volim da si tu?

Jesam li osuđen na patnju bez tebe?

Ne, nisam. Ljubavi se ne može suditi. Ona ne može biti kriva.

Da li mi nedostaješ? Ne. Nikada te nisam ni imao. Sve ono što mi treba ja nosim u srcu. A unutra je sve posuto cvjetovima mlade višnje. Divna je to proljetna staza jedne usamljene ljubavi. To šta njome ne šetamo u tvom srcu, ne priječi moje korake na mom putu. U mom srcu se smiješ cijelom cvjetnom stazom. Bez tebe je moje srce pećina za radoznalice, a sad je topla koliba u cvijeću.

Žao mi je što se nismo zagrlili barem na trenutak u mojoj cvjetnoj kolibi.

Drago mi je da se nismo zagrlili barem na trenutak u mojoj cvjetnoj kolibi.

I jedno i drugo bi činio za tebe i za tvoju dušu, pristajem na sve.

Šetam pod višnjom. Onaj nestašni vjetrić raznosi njen cvat svugdje. Sve oko mene je višnja. Moji koraci su spori jer uživam u svakom cvijetu, a ima ih na tisuće. Svaki moj korak prema suncu u cvijetu me vodi kilometrima daleko od tebe.

Sve oko mene je višnja, moja cvjetna koliba.

Sve oko tebe su moje riječi koje je nestašni vjetar ponio baš tebi. To je najtopliji dio moga bića.

Moja molitva samo za tvoju sreću.

Nek ti grije tvoje ispunjeno srce i nek ga ne uznemiruje.

U životu sam mnogo lagao, ponajviše samog sebe, a tebe sam slagao samo jednom.

Lagao sam da te ne želim vidjeti.

Sve oko mene je višnja.

Sve u meni je višnja.”

***

“Znam da znaš. Nisi to htjela, ali osvojila si moje srce. Nisam se ni trudio to sakriti.

Ti nemaš što sakriti. Tvoje je srce već ispunjenio bez mene. Za mene nema mjesta do kraja ovog vremena. Ovo nije naše vrijeme, čini se.

Ali ja volim tvoje ispunjeno srce. Meni ne treba tvoje ranjeno i uznemireno srce da bi se osjećao voljenijim. Kakva bi to bila ljubav kad bi želio gmizati tvojim ranama i u tvoj krvotok ući kao infuzija neke izgubljene stvarnosti. Ja nisam iscjelitelj tvog srca, ja sam njegov čuvar. Da bude sretno ispunjeno, kako i jest.

Molio sam za tebe rano jutros dok su već zaboravljene ptice pjevice oslikavale zoru živahnijih boja. Molio sam za tvoju radost.

Ljubio sam ti duhovne rane. Tiho i meko dok spavaš, da poljupci ne uznemire tvoje srce.

U njemu se združene duše raduju, a moja je ionako skitnica i lutalica. Priznajem ti, volio bi znati kako je biti u tvom srcu.

Ali ne po cijenu tereta za tvoju dušu …

Svanut će ti neka predivna zora. Htjet ćeš je naslikati. Sve najljepše od svijeta će se naći pod tvojim kistom. Nećeš ni znati da su neke živahne radosti oko tebe rođene radi mene. Mazit ćeš me kistom i nanositi na svoje nevinije platno. Bit ću dio tvoga oka. Bit ću dio tvoje slike.

Zar je voljeti grijeh?

Molio sam Gospoda da mi bude dozvoljeno biti uz tebe. Da mi dozvoli da najbolje od sebe posvetim tebi. I da nitko ne zna za to.

A ponekad ni ti. Ne želim da mi se zahvaljuješ. Ne želim da me poželiš nagraditi. Ne želim da poželiš. Ne želim da poželim. Želim da si sretna.

Rekla si mi da si sretna. Ja nisam dio te sreće, ali moje srce se raduje. Ne mogu te ljubiti već ljubljenu. Ali u mojoj mašti mogu baš sve. A u tvojoj zbilji, mogu ljubiti one rane koje nitko ne vidi. Ako je tako, neka budu moje i jedino naše što imamo.

Naše. Ne postoji naše.

Postoji moje.

Dovoljno veliko za dvoje.

Kad nemaš gdje, sve je tvoje…”

***

“Molio sam sinoć za tebe, neznana dušo.

I znaš, osjećao sam kako spokojnije spavaš. Držao sam u rukama tvoj teret koji nosiš na prsima. Ne znam od čega je sastavljen, nećeš mi reći. Vidio sam te sretnu kroz molitvu. Sretnu i nasmijanu u tvom životu u kojem mene nema. Radovao sam se. Prekrasno je kad si sretna. Oko tebe ljudi su bili sretni. Osmijehom ste krčili budućnost.

Vidio sam za tebe trnoviti put na kojeg su doletjele latice s mojih udaljenih ruža. Poželjela si naslikati svu tu ljepotu oko sebe, no zatvorila si oči i nježno pomicala usne u samo tebi znanoj molitvi.

Molio sam za tebe. Rekao sam, daj mi da ponesem malo njenog tereta. Ne trebam njene lijepe riječi zbog toga. Ne trebam njen dodir ni pogled. Meni zapravo ništa ne nedostaje i nemam što tražiti za sebe. Barem ne od tebe, neznana dušo. Od tebe tražim osmijeh i radost, u kojima će uživati netko drugi dok se ja radujem radosti koja krupnim koracima odlazi daleko od mene.

I ja sam njen dio, sićušan i nevidljiv. Ja sam onaj zagrljaj kojeg ćeš potražiti sama sučelice tami. Kad ga potražiš, ja ću vidjeti cijelu tvoju nutrinu i poljubiti tvoju dušu tamo gdje je ranjena.

Molio sam za tebe i ljubio ti dušu. Ja nisam svemoguć i nećeš zbog toga biti božanski ispunjena. Ja zapravo ne znam ljubiti dušu i činim to jako nespretno. Nadam se da će najbolji dio mene pronaći tvoje rane i zacijeliti ih prije tvojih bolnih jecaja u tišinu.

Molio sam za tebe, neznana dušo. Tvoj topli dah grijao je druge duše. A mene je grijao vjetar oštrije bure.”

Molio sam za tebe, neznana dušo. Tvoj topli dah grijao je druge duše. A mene je grijao vjetar oštrije bure.”

….

***
(Anđelin dnevnik)

“Maštala sam. Ne ponosim se time. Sramim se. Imam sve i maštam. Jesam li loš čovjek?

Osvojio me, ali neću mu to nikad priznati. Nikad. Nadam se da me to neće pitati, jer ću ga tad prvi put lagati. Ali nije me toga najviše strah …

Strah me da on zna jer vidi u moju dušu. Strah me da onda s ničim neće htjeti stati i da će prijeći sve granice. On je slobodan, a ja nisam. Sretno nisam.

Maštala sam. Malo. On je tako poseban.

Ne znam zašto. Toliko toga je nepoznato u njemu, ali ono što mene gleda iz njega je nešto što mi oduzima dah i zaokuplja misli kroz sva vremena, brišući granice tijela i prostora. Ono što mi piše i govori nikad nitko nije rekao na tako uzvišen način, iako mi takve riječi nisu nepoznate. On zaista priča dušom i pred tim riječima sam tako nemoćna. Sramotno nemoćna.

Ne smijem maštati. Nisam se izgubila, svega sam svjesna. Kad ne prođe pored višanja, osjećam prazninu. Kao da dio mene nedostaje. Kako je to moguće, ako mi je srce sretno ispunjeno? Kako je moguće da on ulazi u moje misli, osjećaje, želje?

Ne želim misliti o tome da je njegova ljubav veća od cijelog mog svijeta i da nije s ovog svijeta. Ako bi to priznala, kako bi nastavila živjeti bez da rastužim sreću koju imam?

Zašto je došao na cvjetnu stazu? Nervira me. Kad ga nema nedostaje mi, kad ga vidim ljutim se na sebe što me to ispunjava. Kad barem ne bi bio tako iskrene duše … kad bi barem bio nečistih misli i nečasnih namjera.

Budi sirovina kakva si bio većinu života, molim te … nemoj se mijenjati pred mojim očima. Gdje baš pred mojim očima postaješ muškarac iz snova?

MAKS … Namjerno te ne zovem imenom nego nekim prizemnim izvedenicama. Osjećam da će mi tvoje ime zapaliti usne i zato ću te zvati bilo kakvim ružnim imenima.

Imam želju prošaptati tvoje ime u tamu u koju si naćulio uši. Imam želju, sramotnu. Da čuješ ono što je u meni, a baš sve bi postalo jasno da ti ime prijeđe preko mojih usana.

Nakon tog vrelog drhtanja više ništa ne bi mogla sakriti pred tobom. Shvati me nekako da to ne mogu, molim te shvati …

Bojim se pomisli da si se ukorijenio na cvjetnoj stazi pod višnjama. Bojim se da će uvenuti previše toga ako te odrežem. Bojim se doći odrezati te jer bi mogla pasti u tvoj zagrljaj. Bojim se da ću uvenuti ako nestaneš …

Glupa sam što ovo pišem. Ako i nije prije postojalo jer je bilo dobro skriveno, sad više nije skriveno. Tko pronađe put do duše lako ulazi u misli.

Nadam se da ovo ne čitaš … ako nekim čudom ovo čitaš, sve je dokona laž i isprazna maštarija. Uopće mi nisi poseban i ponašaš se nepristojno i glupo.

Nemoj se ljutiti, nisam htjela biti bezobrazna.

Jesi li stvarno tu?

Zagrli me.”

Prethodna objavaPJESMA Čekala je
Slaven Vujić
Stvaranje je uvijek bila moja strast. Stvarati poslove, projekte, knjige. Danas pišem priručnike za samoizdavače na engleskom jeziku, a na svom jeziku razne priče, slikovnice i poeziju. Pišem i izvodim Šjor Farabuta na čakavici. Gutam sva štiva vezana uz Tolkiena i vodim Tolkienology, humorističnu stranicu baziranu na njegovim djelima. Literarna sam lutalica, što sasvim dobro paše uz moja razmišljanja o životu. Tolkien me najbolje poznaje kad kaže "nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here