RECENZIJA “Plivač” Ivice Prtenjače

Ivica Prtenjača misli ozbiljno. Ne može se reći da je poeziju zamijenio pisanjem slojevitih romana jer poetski izričaj je jednostavno dio genetskog zapisa. No, svakako možemo reći da je Ivica Prtenjača vrlo ozbiljan suvremeni književnik čija djela ne podsjećaju na nešto već prije pročitano u nekoj drugoj maštovitoj formi. Njegov roman “Brdo” 2014. godine je bio svojevrstan zaokret u stvaralaštvu – točnije rečeno hvatanje punog zamaha u stvaranju svijeta baziranog na slatko-kiseloj emocionalnosti glavnih junaka. Taj stvarateljski zalet odlično nastavlja “Plivač” s kojim sam zaplivao ovog vikenda u rane devedesete, ususret plimi rata koji će nesumnjivo promijeniti naše živote.

Andrej Šetka je slika i prilika mladog, neprimjetnog čovjeka kakvog srećete svakog dana u dućanu dok kupuje kruh i paštetu. Utopljen u sivilo grada ili dvorišno plavetnilo neimenovanog otočića, Andrej se više osjeća mrtvom prirodom negoli živim mladićem pogonjenim razbuktanim laktarenjem u borbi za bolje životne pozicije i veću naklonost društva. On ulaže maksimalni trud u neprimjetno preživljavanje razlažući ljude i događaje iz svoje okoline na elementarne čestice, svodeći ih na primitivne nazivnike koji samo ponekad imaju nešto zajedničko. Iz zanosne emocionalne letargije izbacuje ga ideja o mobilizaciji, odnosno poziv za mobilizaciju koji u njemu rasprostire crni emocionalni veo na pitanja općeg bitka i svrhovitosti življenja. Bezbrižno ljeto ’91 pretvara se u unutarnji Bljesak i Oluju; sve stanice njegovog tijela zatitraju rastućim strahom na fijukanju nadirućeg ratnog vihora. Čak i njegovo ime koje poznanik izgovori u znak pozdrava u lokalnom dućanu, u njegovoj glavi zafijuče poput neprijateljskog pozdrava. Cijeli svijet Andreja Šetke u danima do mobilizacije postaje izložba fotografija; izmjenjuju se slike ratnih stradavanja i žrtava sa slikama njegovog života koji je zloguki ratni huškač dobro protresao u kipućem loncu krvave gozbe devedesetih.

Pašteta i topao kruh nisu jedino što tijekom odbrojavanja Andrej rado osjeća na usnama. Njegove receptore osvaja razigrana Anna iz lokalnog kampa, što dodatno pojačava njegov otpor prema besmislu ratovanja i želju zaobilaženja vlastite uloge u istome. Dok uživa u njenoj kosi na svom licu, vrat mu stežu slike ratnih užasa i nepostojeće ogrlice s ljudskim ušima na kojima je bespomoćno vidio i vlastite. Zavaljen u ljubav odbrojavao je dane do svoje smrti jer u pozivu za mobilizaciju nije vidio ništa osim smrtne presude, čiji glasnici su svakim danom postajali prisutniji u svijetu koji ga okružuje.

Kroz roman često uživamo u unutarnjim monolozima bogatog poetskog izričaja koji koketiraju sa slojevitošću jednog Raskoljnikova, čime Prtenjača održava roman stabilnim i zanimljivim unatoč izostanku neke kapitalnije dramaturške kralježnice. U tim diskusijama s vlastitim strahom, glavni junak njegovog romana prostodušno raščlanjuje rat jednako kao i ostale međuljudske odnose iz svoje okoline. Andrej Šetka progovara o onome o čemu razmišlja svako razumsko biće lišeno boja, zastavica i fanfara. Progovara o strahu od smrti, o tvorevinama raznih ideologa čiji crveni tepih je satkan od prolivene krvi mladića poput njega. “Plivač” je hrabar antiratni roman koji slavi slobodu čovjeka značajno više od slobode neke ćudljive državne tvorevine.

Na kraju, svi smo mi plivači i orači velikog plavetnila u čijim brazdama je groblje osobnih strahova i životnih izazova, koji se ponekad ljudima s obale čine spomenicima vrijednim divljenja i putokazima za brčkanje prema nekoj novoj nadi.

Ovaj roman je ujedno i finalist književne nagrade Fric u organizacija tjednika Express, a preporučam vam da pogledate samog autora kako čita ulomak iz svoje knjige.

“Plivač” vas čeka da zaplivate zajedno u nakladi VBZ-a, s kojima nemam poslovnu suradnju, kao ni s autorom. Običan sam čitatelj knjige koju sam kupio neprimjetno kao Andrej Šetka, a ovo pišem zadovoljan slanim okusom istine i gorljive želje za mirom koji su me ispunili tijekom plivanja kroz retke.

Prethodna objavaANGELO JURKAS: Napaljeni anđeo juri kasom
Sljedeća objavaPISMA DRAGOJ Jebiga, mi nismo san
Slaven Vujić
Stvaranje je uvijek bila moja strast. Stvarati poslove, projekte, knjige. Danas pišem priručnike za samoizdavače na engleskom jeziku, a na svom jeziku razne priče, slikovnice i poeziju. Pišem i izvodim Šjor Farabuta na čakavici. Gutam sva štiva vezana uz Tolkiena i vodim Tolkienology, humorističnu stranicu baziranu na njegovim djelima. Literarna sam lutalica, što sasvim dobro paše uz moja razmišljanja o životu. Tolkien me najbolje poznaje kad kaže "nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here