Postojanje je poput čipke – bez rupa nema ljepote

Bio Mustafa, Maradona ili jednostavno Strikan, smrti se ne može uteći. Možda se čini da se u ovoj 2020. godini smrt osobito nastanila među nama, no uz čast spomenutim pokojnicima i zasluženu vječnu slavu, umiralo se svakog vijeka značajno i bolno, a u vrijeme ratova značanije i bolnije. S tim da je svaka ta smrt bila poprilično beznačajna pod valjkom vremena …

Svijet stalno gubi svoje najbolje. Današnje vrijeme nije ništa crnije od onog u kojem su živjeli naši pretci. Drukčiji je način na koji se piše o smrti. Brojnije su platforme koje najavljuju smrt i teatralno je obznanjuju, ne zbog ljudi i njihovih vječnih djela, već zbog puno prizemnijih razloga – klikova u službi profita. U ljudskoj je prirodi saznavati o ljudskoj smrti puno više nego o životu čovjeka. Usudim se reći da nas sve manje zanima jedinka neponovljivog življenja, a sve više duga kolona smrti u kojoj čovjek postaje preminulo ljudstvo.

Možda je i ovo vrijeme vladavine koronavirusa nešto ozbiljniji podsjetnik na to da nismo vječni. Možda shvatimo da nam i nije bilo toliko loše u svijetu neograničene slobode kretanje i disanja. Dok dišemo punim plućima, bavimo se nevjerojatnim glupostima i stvaramo ožiljke na tom gotovo savršenim balonu zajedničkog disanja. Čim smo pozvani na nošenje maski, osjetili smo to kao gubitak slobode na koju imamo pravo. Mi, veliki ljudi u velikom vremenu – ne možemo disati kako želimo. Možda nas to podsjeti da je dovoljno devedesetak sekundi bez zraka da se ugasimo u trenutku. Dovoljan je jedan neoprezan trenutak u vožnji, jedan iznenadni srčani ili moždani udar, da bijelo postane crno. Zapravo, baš u svakom vremenu smo na korak od smrti, napravili u životu sto ili sto milijuna koraka. Hoćemo li u ovom vremenu shvatiti neumitno propadanje materije i okrenuti se osjećajima svakog koraka?

Jesmo li možda previše vidjeli dobroga od svijeta, da smo zaboravili na patnju, bolest i smrt brojne djece po svijetu? Umiralo se oduvijek u svakom kutku svijeta, vrlo nepompozno. I u našem društvu djeca nemaju zdravstvenu skrb kakvu zaslužuju, nemaju jednaka prava kao djeca u nekim razvijenijim sredinama. I izostanak takvog prava ih utapa u rijeci (ne)sjećanja. Mi smo dio te patnje, samo pod vedrim suncem i uz pluća puna slobode, ne doživljavamo smrt tako dramatično. Smrkne nam se brk tek kad susretnemo okove i rešetke u onome što doživljavamo našim svijetom. Suze puštamo samo iz oka koje gleda tugu i gubitak, iako je naše srce možda htjelo proplakati za nekim i ranije.

Ne, mi nismo osuđeni na patnju i smrt. Mi smo darovani životima u kojima patnje mora biti, kao i smrti koja je jednostavno drugi dio vage u općem balansu postojanja. Ljudi umiru i rađaju se – jedna kuća ispraća pokojnika, druga se raduje novom životu koji će u njoj rasti. Od smrti se ne možemo spasiti, ali možemo se spasiti od lošeg življenja i loših navika, fokusa na nebitno i prolazno.

Postojanje je poput čipke. Da nema rupe, ne bi bilo takve ljepote.

Prethodna objavaPokrenut blog Full Time Fiction
Sljedeća objavaANA JUSIĆ: Sanjar koji zapisuje
Slaven Vujić
Stvaranje je uvijek bila moja strast. Stvarati poslove, projekte, knjige. Danas pišem priručnike za samoizdavače na engleskom jeziku, a na svom jeziku razne priče, slikovnice i poeziju. Pišem i izvodim Šjor Farabuta na čakavici. Gutam sva štiva vezana uz Tolkiena i vodim Tolkienology, humorističnu stranicu baziranu na njegovim djelima. Literarna sam lutalica, što sasvim dobro paše uz moja razmišljanja o životu. Tolkien me najbolje poznaje kad kaže "nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here