PISMA DRAGOJ Jebiga, mi nismo san

Znaš, shvatio sam. Mi nismo ti. Nismo ono što bi ti htjela. Nismo maštoviti ljubavnici čije pore isparavaju divljim medom pčelica što leptirasto zuje. Nismo paraglideri sunčanog, vedrog dana. Gledajući našu ljubav na dlanu, crta života isprekidano se smijulji. Da mi je barem sad neka baba gatara da za makar svoj džep smisli nešto rapsodičnije. Ipak, mislim da i to kratko trajalo, baš kao i san, tvoj san … ali ne, mi nismo san.

Mi smo ona neka trnovita i žilava java, izbrazdana nogama slučajnih prolaznika koji su tako utrli put prema svojoj sreći, ili barem tako (lako)misle. Patnici i brodolmci, eto što smo mi, draga. Srasli smo kao dvije rane okrunjene krastom sladunjave boli i patnje. Ispod toga čista smo krv i meso, kože deblje svakim nanosom novog drvlja i kamenja. Prije ili kasnije, poteći će krv iz nas. Neka miješana, razularena bujica stanica kojima je tijelo postalo premaleno. Istjecati će iz rane gnoj neke nove nade, praćen zamamnim zadahom uskipjele strasti. Srast. O da, to smo svakako … ali ne, mi nismo san.

I ja bi sanjao, draga. Sve te svilene noći čeznutljivih pogleda ispod bisernih zvijezda, tih lukavih grijalica duše. I ja bi da me Mjesec gleda sumnjičavo jer ću opet skinuti zvijezdu s neba, onako kako razbojnički tučem prstace po obali. Jebiga, neke zvijezde s neba padaju kao od šale, ali ja sam za moje morao udarati sumanuto po nebu. Ništa teže ne pada na glavu od zvijezde koja nije htjela pasti u nečiju želju. I ja bi draga još jednom osjetio zvijezdu u ruci ma koliko bila zabranjena i pogrešna – samo da mogu reći da sam bio doista dio nekakve romantične bajke. Baš onako kako bajke izgledaju … ali ne, mi nismo bajka, mi nismo san.

Ne znam zove li se ovo uopće ljubav? Potopljeni leptirići u talogu duše, u močvarnom tlu bivanja što svakim danom prijeti nekom novom plimom. Je li ljubav ovo tvrdoglavo migoljenje crnih leptirića koji nestašno uznemiravaju silan crni mulj, sav katran postojanja? Ili je ovo ipak bajka u kojoj će leptirići procvasti šareni ponad močvare, a prema nekim udaljenim horizontima poteći će mirisne rijeke radosti nove vječne ljubavi koja će trajati do kraja vremena, ili pak do prvog buđenja? Krasan san, ali mi nismo san.

Pijem gorču kavu. Gledam u šalicu, iako mrzim gatanja. Tražim oblik koji će reći da me čeka nešto posve predivno u budućnosti. Okrećem šalicu u sto smjerova. Tražim. Gledam. Buljim. Ništa. Samo crni talog. Crn k’o grob. Grob svih snova, želja i nadanja. Ništavilo istine. Protresam šalicu i u djeliću sekunde vrtim album sretnih trenutaka, no proždrljivi talog ih je usisao u svoje crne rupe i izbacio daleko izvan moje galaksije. Gledam ima li nas negdje, pa makar na nekom rubu budućnosti, da hodamo njime u inat bezdanu. Vidim jednu glavu – ma nije ni glava, ali moram nešto vidjeti. Vidim glavu kako se ceri pred giljotinu. Okrenuo sam šalicu da nestane giljotine, ali nestade glave. Crna se tama smije u šalici. Nema nas. Našao sam svašta, ali ne i nas. Mi nismo san.

Jesi li još tu? Nemoj me zgužvati. Ta nije se rodio svatko za ljubav šarenu i mirisnu. Nekoga je život pomeo, a netko je pomeo sam sebe. Puno je nas u vrištećoj drači postojanja koja želi vječno otvarati nove rane iz kojih će poteći ono najbolje od nas, ostavljajući za sobom močvarni talog koji ritmički diše. Ne znam si pomoći. Što se više otimam, više me drača steže, više me trn boli. U živim grobovima vidim sve osim lica, vidim tijela izranjavana, vidim duše potučene. Ali, vidim i jedno lice. Vidim te. Vidim tebe, draga. Evo hitam skinuti tvoju draču, utrnuti tvoj zagušljivi jamb. Evo hitam po cijenu svojeg mesa, nek’ se naždere drača i nek’ me poslije pokopaju u mulj. Ali tebe draga, tebe vidim .. i tebe ću spasiti. Ne, mi nismo san …

Svjetlucati će ti oči na mjesečini, prepune zvijezda. Tek sad vidim da nijednu ne smijem dirati jer premalo će ih ostati u očima. Zrcaliti ćeš tisućama nada. Sjediti ćeš pored mene uz pokoji uzdah, klatiti se na vjetriću koji još nije odlučio koliko će buran biti. Savijati će se moje misli oko tvojih rana poput zavoja, a moje srce hrliti će prema tvome, u nekakav novi infarkt. Noge brčkamo u crnom moru zlatnih ribica. Ispunjavaju li želje samo ribice iz močvare, pitam se? Ne znam, ali pretvarati ću se da je tako. E pa, ribice, počuj me. Imam samo jednu želju. Želju da ona bude sretna. Ne, ja više nemam san, potrošio sam snove. Mi ne možemo biti san.

Fališ mi. S obzirom da te nisam ni imao, mora da si san. Jebiga kako to, mi nismo san…
Crni leptiri u onom mučnom talogu ljube se još snažnije.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here