Nikola Dominis – Tiho Božje pero


Nikola Dominis je brački pjesnik. Kad to tako kažem, čini mi se da sam rekao tako puno o tom čovjeku, jer pjesništvo spada u umjetnosti s brojnim licima. No zapravo, rekao sam jako malo jer moj sugovornik na supetarskoj rivi je značajno više od pjesnika. Nikola Dominis je student teologije, čovjek koji je doživio samostanski život na Visovcu, ali ujedno i čovjek koji je upoznao sebe i svoje talente kroz obraćenje i stvaralački rad na veću slavu Božju.

TEK JEDAN PJESNIK
Nikola Dominis

A što da ti veli nemoćni poeta
što sanja biti David u svijetu divova.
Krhkih udova i snažnoga pera,
snova što samo Bog ih pozna,
nit boem, nit svetac,
već onaj za kog se veli: „to je onaj.“
Nit mira, nit borbe, a kroz sve prođoh,
tek jedan pjesnik što svetost je sanjo!

Iskoristio sam svoj odmor na Braču za razgovor s Nikolom u ugodnom ambijentu kafića “Sweet life” na supetarskoj rivi.

Nikola, imaš 36 godina i na petoj s godini teologije? Kako je izgledao tvoj život prije?

Dok nisam pronašao smisao života i upoznao Boga, bio sam cijeli zamantan i prouzročio sam stotine nevolja i sebi i drugima. Krist me spasio. Sve prije toga je bilo lutanje.

Kad si počeo aktivno pisati?

Otprilike 2012. godine, par godina prije negoli ću otići na Visovac.

Predstavi nam malo svoj opus. Upoznat sam s tvojim pjesmama, no priznajem da sam tvoj rad pratio prilično kampanjski.

Prvo je bilo “Kraljevstvo Božje” s oko 130 pjesama. U “Svijetu Male Braće” sam objavio nešto pjesama zavičajne tematike, koje su zapravo nepoznate široj publici i vezane su za Visovac i taj kraj u kojem sam tada živio.

Objavio sam i kratki povijesni roman “Lovrečina” 2019., a posljednje objavljena je online zbirka pjesama “Iznad oblaka”.

Možeš li izdvojiti neko djelo koje je značajno utjecalo na tvoj stvaralački rad i općenito tvoj put?

Definitivno “Povijest jedne duše” od Male Terezije. Plakao sam i plakao. Nakon toga sam čitao Svetog Augustina koji me posebno nadahnuo, a kad sam pročitao životopis svetog Franje Asiškog shvatio sam da je to vrhunac duhovnosti i od tada sam posebno vezan za tog sveca.

Za desetak godina ćeš možda već biti na tragu Thomasa Mertona.

Haha. Merton je doista izuzetan, “Gora sa sedam krugova” je remek djelo.

Nikola, imaš li osjećaj da svojom poezijom nadahnjuješ obične ljude, poput mene?

Ja sam pisao ono što bi meni došlo, ali moram priznati da sam se ipak malo nadao da se to nekome i svidi. Sretan sam ako moje pisanje pomogne nekome na nekom njegovom putu.

Je li zapostavljena duhovna poezija kod nas?

Na natječaju “Kranjčić” za duhovno stvaralaštvo prijavi se i oko 150 autora. I nismo baš malobrojniji.
Problem je marketing – rijetko koji pisac ima taj menadžerski gen.

Možemo li reći da vjernici premalo čitaju duhovnu poeziju?

Mislim da se općenito premalo čita neko ozbiljnije štivo u ovim dinamičnim i površnim vremenima.

Sva tvoja djela su inspirirana vjerom?

Da, u svemu je Božji potpis. Ako i poneka novija djela ne govore izravno o Bogu opet su u okvirima vjere.

Radiš li na novim projektima?

Pišem stalno. Neafirmiranim piscima se savjetuje da se prijavljuju na književne natječaje pa trenutno radim to. Pomalo osluškujem i tržište, da vidim što u ovim vremenima našem narodu treba.

Ja sam zaista prilično sretan što imam divnu publiku na svom blogu i općenito u autorskoj karijeri. Evo prilike da im nešto poručiš za kraj 😊  

U jednom trenutku nadahnuća napisao sam pjesmu „Samo nemoj težiti za ničim.“ Smisao je najdublja potreba čovjekovog života. Čovjek može sve imati ali ako ovo promaši sve je uzalud. Druga potreba je sreća. Stoga prvo što čovjek mora učiniti još prije današnjeg doručka jeste uvidjeti što zbilja vrijedi, pronaći smisao. Tad će sve sjesti na svoje mjesto. Ja sam, lutajući, smisao i sreću pronašao u Bogu i volio bih kad bi svi osjetili ono što sam ja doživio. Samo Bog može ispuniti taj besmisao života i dati mu smislenost i potpunu sreću. Bezvrijedne stvari ne mogu utažiti žeđ za smislom i srećom.

NE BUDI DUHOVNI BOEM
Nikola Dominis

Tapkaš u mraku,
ne vidiš tisuće stuba
što pred tobom stoje,
pitaš se da li je zadnja,
da li im je ovo kraj,
možda je bezdan poslije ove,
ne vidiš, a neki glas kao da te zove.
Mrak je,
tišina odzvanja jače od buke,
bojiš se,
ali svijetla nema,
vjetar struji i pjeva svoju pjesmu,
pjesmu o svijetu starih vrednota,
pjesmu o čovjeku
drevna je to tema,
o čovjeku što živi
poput duhovnog boema.
Ali zar svijetlo više neće njemu sjati,
zar će do kraja života u mraku tapkati,
zar osmjeh neće više na to lice,
zar usahle su i posljednje klice?
E pa nisu, i reći ćeš im tada:
i za starog boema postoji nada!
Nada da će pronaći smisao života,
upaliti svjetlo novoga svijeta,
da drugima osvijetli one iste stube,
da im reče da žive, da ljube,
da im ukaže koliko je Crkva dobra i sveta
kako ostati u mraku bilo bi šteta,
tada će boem uništiti
i posljednji atom svoga ega,
vidjeti Krista nakon svega
i živjeti vječnost, vječnost pokraj Njega.

Povežite se s Nikolom:

Nikola na Facebooku
Blog UrbAn KaToliK
YouTube kanal Poezija i duhovnost

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here