KRATKA BOŽIĆNA PRIČA Božić više ne vrišti

Kratka Božićna priča

                Podne je tutnjalo u starom zvoniku. Toma se sjetio išaranih klupa i spasonosnog školskog zvona, koje bi označilo kraj muke. Bezbrižno djetinjstvo. Ideš u školu, glavni problem ti je nekakav test, a o svemu drugome brine netko drugi. Što si mlađi nekako si bliže raju, a vrijeme kako odmiče udaljava nas od veselog smijeha zaigranih srca.

Zubato sunce nagrizalo mu je sjećanja dok je brisao znoj i prašinu s čela, uz ritmičko lupanje dlanom po staroj jakni maslinasto zelene boje.  Vrijeme je za pauzu na gradilištu, na kojeg je Toma pristigao u potrazi za poslom. Negdje u prašini u kojoj su se uskovitlano ljubili cement, pijesak i šljunak, kao da je vidio školske prijatelje koji su burno proslavljali prve brucoške dane. I on će upisati fakultet jednog dana i biti prvi čovjek s fakultetom u obitelji. Valjda … ako ništa, barem dobro zvuči.

                Ajde mali navali na jelo, bome si zaslužio, govori mu poslovođa. Boljela ga je svaka kost u tijelu, ali nije imao luksuz pokazivanja slabosti. Nije smio riskirati gubitak posla. Otac je već četvrtu godinu bio bolestan, karcinom ga je izjedao. Ne samo njegovo tijelo, već i dvije mladosti. Tomina sestrica je bila osam godina mlađa, ali bitno zrelija i odgovornija od djece svoje dobi. Tako je jednostavno moralo biti, tako im je “grah pao”. Majka je naporno radila kao spremačica u osnovnoj školi i od njene mizerne plaće su živjeli čitavo njegovo školovanje. Njegove školske kolege upisali su fakultete i zanate kako bi se izučili za život, a on se morao izučiti odmah. Iako je bio oštroumno dijete i pronicljivi srednjoškolac s brojnim talentima, nije razmišljao o nastavku školovanja. Tijekom školovanja često je radio kao ispomoć gdjegod je trebalo, a težak život u maloj kućici koja se bojala svake nove kiše ga je potjerao dalje u svijet, u potrazi za dobro plaćenim poslom. Bio je nejake građe, još uvijek nevino tinejdžerske, ali se silno trudio da u poslu ne zaostaje za starijim i snažnijim kolegama. Tijelo ga je boljelo od napora, ali ništa manje nego srce dok bi gledao svoju majku kako brižljivo broji sitniš i smišlja sutrašnji skromni ručak kojeg će pretvoriti u veselu gozbu.

                Bližilo se vrijeme Božića. Bio je sretan što će ići kući; to je bio prvi put da je odvojen od roditeljskog doma. Oči su mu bile pune svijeta koji se nadmoćno natkrilio nad tihom sudbinom jedne marljive radničke obitelji. Tvrdoglavo se zainatio da će uspjeti u svijetu, da će postati netko cijenjen kako bi svojoj obitelji omogućio ljepši život. Novu kuću, bogatiju trpezu, sjajnije Božićne ukrase. Božić. Nije mu se radovao. Osjećao je kao da je to blagdan odabranih. Blagdan za one koji imaju novaca i vremena bogato okititi svoje kuće i trbuhe. U njegovoj kući stanovala je bolesnička patnja, na putu u vječnost koja se činila tako bajkovitom, nedostižnom i nestvarnom. Stvarnost je bila satkana od gladi, prokišnjavanja, suza, vrištanja tijela. Samo je majka uporno stvarala raj tamo gdje je crna rupa prijetila da usisa sav taj jad postojanja. Kakav crni Božić. Tresao je prašinu sa sebe, okrećući se prema dalekim horinzotima kako bi sakrio bolan grč umornog tijela od svojih kolega. Prvi se vratio teškim teretima i krenuo zaslužiti svoju plaću jer Božić ionako pripada drugima.

                Znao je da će ga majka radosna dočekati. I otac. Potrudio se da izgleda puno bolje i svježije nego što se osjećao. Uredio je odjeću, obukao jedine traperice i jaknu koju je imao, a ispod toga je nosio džemper kojeg je dobio na poklon od gospođe koja je nosila hranu na gradilište. Bio je neobično topao, kao da je negdje drugdje na svijetu postojala bolja vuna. Pred kućom ga je planirao skinuti i složiti u vrećicu, te ga pokloniti tati kojeg je sve češće morio hladan tres tijela. Ptolazio je ulicama poput nekog vremešnog boema, nastojeći upiti što više od svijeta prije negoli se vrati u svoj trošan dom. Dobro je, čini se da neće biti velike kiše, pomislio je. Božić je namigivao šarenim svjetlima u većini kuća. Zastao je pored kuće s velikom kapijom, iza koje su bila parkirana dva novija automobila. Kuća je bila toliko prostrana da mu se činilo kako u njoj zasigurno živi veliki broj ljudi. Što bi tolika kuća trebala maloj obitelji? U njoj se samo možeš izgubiti. Žućkasta fasada tog velebnog zdanja reflektirala je svjetlost lampica i činilo mu se kao da prolazi pored sunca. Ali to nije bilo njegovo mjesto pod suncem. Kad bi imao toliko lampica i ukrasa, vjerojatno bi i dom njegove obitelji svijetlio brojnim prolaznicima. Ovako je njegov dom samo još jedna kuća koja zvecka kao gladna kasica prasica i miriše na bolnicu za ljude pojedenih tijela. Tata. Obrisao je suzu koja se neumoljivo skotrljala niz obraz. Nemoj misliti na najgore. Budi snažan, sine! Poštivao je svog oca, ali teško mu je bilo ne misliti na najgore kad najgore svakako dolazi.

                Već je mogao vidjeti obrise školskog igrališta koje je spavalo, umorno od dječjih koraka i smijeha zaigrane mladosti. Na putu prema njemu zastao je pred kućicom od nekih tridesetak kvadrata s neuglenom fasadom i nekakvim pokrivačem koji bi se trebao zvati krovom. Iz tog doma dopirala je stidljiva svjetlost lampica koje su vjerojatno stajale na siromašnoj jelki kao svečano odijelo na prastaroj vješalici. Pomisllio je kako u toj kući zasigurno stanuju patnja i siromaštvo. Ni tih par lampica nije uspjelo zasvijetliti Božićno. Čak i Božićna svjetla ne svijetle svugdje podjednako. U nekim kućama prigušena su i jedva primjetna. Božić nigdje nije isti, a svugdje ga ima. Ima li Božić veličinu?

                Nešto je, ipak, bilo posve jedinstveno u toj potleušici. Čuo se smijeh. Čula su se radosna djeca, zaigrana sa svojim roditeljima. Čula se vesela mati. Čuo se umoran otac, vjerojatno već dobrano pospan nakon rada. Pomislio je da još postoje neke kuće u kojima majke stvaraju gozbu i raj. Poželio je proviriti unutra jer mu je srce radosno poskakivalo u ritmu trošnih lampica. Nekoliko stotina koraka ranije, divio se raskošnom zdanju koje kao da je svijetlilo Božićem u punom sjaju. Ta ogromna kuća vrištala je Božićem iza zatvorene kapije. A ova mala kućica imala je samo klimava vratašca na ulazu u vrt, odškrinuta u znaku vrlo namjerne dobrodošlice.

                Osjetio je Toma sram. Ljudski je željeti više od onoga što imamo. Prirodno je da oči nastoje izmjeriti vrijednost stvari koje drugi imaju. No, Božić se ne da izmjeriti. On može vrištati sjajem jednako kao i tugom. A može se i veseliti dobrim duhom. Ne zato jer postoje razlozi za veselje, već upravo zato jer ne postoje. Melem radosti razmazati po crnim vrištećim rupama, po užarenim ranama mladosti i starosti. Baš onako kako je to radila njegova mati, čineći od svakoga dana veselu gozbu, praznik siromaštva! Što li je moja mati, nego Božić? Što li je moj otac nego vječna radost moga srca. Tko se veselio moj prvim koracima? I tko se danas raduje koracima s kojima ću ući u svoju obiteljsku kuću?

                Nisu svi Božići isti, ali je svaki Božić jedna lampica u beskonačnom i vječnom nizu svjetala koja nas vode tamo gdje radosno pripadamo. Nisu sve jelke jednako velike niti jednako sjajne. Nemaju svi pokloni isto trajanje. Najduže traju pokloni sastavljeni od dobrih želja koje je ljubav strpljivo plela. Sve što imamo u životu je jedan veliki Božić. Ponekad lampice hvalisavo trepere, a ponekad se gase da bi neke druge zasjale. I ponekad se ljudi gase i sve najbolje u njima svijetli u onima koji ostaju.

***

                Zatvorio je Toma album obiteljskih slika. Oko vrata osjetio je topli zagrljaj njegove ponosne žene. Na ramenu koje je prenijelo silne tone cementa, osjetio je brižnu majčinu ruku. U krilu su mu sjedili sinčić i kćerkica, posve uronjeni u neobičnu Božićnu priču. U njihovim očima zasjao je Božić duginih boja. Odložio je pažljivo album na stol uz mirise još jedne skromne gozbe obnovljene stare kuće, koja je svijetlila svima radošću i nadom. Prošetao se do prozora i pogledao najsjajniju lampicu na nebu.

Sretan Božić, tata.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here