Izbacimo Alis iz zemlje čudesa

Jadranovo, 250719. Dom blogerice. Alis Maric u svom omiljenom kutku dok radi. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Alis Marić je blogerica i influenserica, ili kako bi hrvatskije rekli – utjecaljka. Malo tko ne zna za njenu Facebook stranicu Čitaj knjigu, koju prati preko pola milijuna korisnika. Stranica dnevno nudi 5-10 citata i na njoj na tisuće ljudi svaki dan provodi djelić svog vremena.

Ipak, naslovnice mainstream medija Alis je “osvojila” prilično nekorektnom i nepromišljenom objavom, u kojoj je podijelila iskustvo sa zagrebačkim taksistom. Iskustvo nenošenja maske unatoč ponovljenom zahtjevu zabrinutog taksiste naišlo je na medijsku “cipelarku” kakva se rijetko viđa, što je u meni probudilo sjećanje na proživljeno, ali i osobni revolt. Ako išta mrzim – mrzim populističko strvinarstvo.

Jutros sam ostavio komentar na profilu poznate domaće književnice, koja je radosno podijelila tekst portala “Novosti” u kojem zakašnjeli ešalon moralizirajućeg streljiva puni olovom i tintom izrešetani osobni brand Alis Marić. U tekstu se ističe kako brojni renomirani domaći književnici ni ne znaju tko je Alis Marić; to im očito nije smetalo da se uključe u dežurni populizam, kako bi njihova kafkijanska svakodnevnica dobila na važnosti u zbijenim redovima narodnih trupa koje žele krv. Jedino što je napravio autor teksta je stajanje u “redaljci” – već više od tjedan dana traje medijsko rešetanje Alis Marić i u njega se uključuje sve više dušebrižnih pera, koja joj ne zamjeraju samo nenošenje maske već i – publiku. Mislio sam odmah nakon pročitanog teksta i odprijateljevanja spomenute književnice kojoj se nije svidio moj komentar gdje osuđujem ovakve progone, napisati ovaj članak. Ipak, ostavio sam to za kasnije – otišao sam u redovni tjedni shopping uz pridržavanje svih propisanih mjera, kao odgovoran građanin i rizična skupina.

Kad gle tamo – opet Alis Marić. Ovog puta u “Expressu” o njoj piše glavom i bradom jedan od najprepoznatijih domaćih autora – Miljenko Jergović. Čak ni taj cijenjeni bard spisateljstva i višegodišnji kolumnist dnevnih tiskovina, nije odolio zovu “redaljke”.
Ajmo opet po Alis Marić – nismo dugo.

Prije nego što nastavim, ističem da se s mnogim stavovima Alis Marić ne slažem. To je suština suživota, poštivati se i štititi unatoč razlikama. Alis nikad nije promovirala nijedno moje izdanje i ne dugujem joj nikakvu zaštitu. Ovaj tekst pišem kao čovjek koji osuđuje brutalno uništavanje tuđeg dostojanstva pod krinkom popularnog dušebrižništva pomiješanog s osobnom zadovoljštinom bagateliziranja nečijeg kreativnog rada. Upravo ljudi koji se žale na srozavanje hrvatske književne scene su se prometnuli u generale streljačkog voda. I onda će se pitati – što je to trulo u državi Hrvatskoj?

Prvo želim razlučiti kruške i jabuke. Alis Marić je influencerica, a ne književni kritičar u nekoj tradicionalnoj nomenklaturi. Njena publika su čitatelji knjiga, ali ne samo oni – brojni ljudi pronalaze u citatima inspiraciju, objašnjenje za svoja stanja, nadu u bolje sutra. Nepojmljivo mi je da književna elita zauzima hitar stav o blogerici koju u stručnom smislu osobito i ne uvažavaju. Razumljivo je da imamo osobne stavove po pitanju odgovornog ponašanja i u redu je da iste artikuliramo kad osjetimo potrebu. No, ono što svakako ne mogu razumjeti je ponižavanje postignuća Alis Marić koja je razvila popularan brand na društvenim mrežama, čiji obožavatelji su ujedno i čitatelji knjiga. Nažalost, česta osobina pisaca je neumjerenost – kako u sjet, radosti ili tuzi, tako i u kritici.

Bilo bi to sve skupa i razumljivo da svi ti samoprozvani kulturni intelektualci svoja pera koriste kao mač i prema državnim institucijama, a napose nekim medijskim kućama, koje su zaslužne što ova kriza nije samo pandemijska već i talačka – a taoc je ovaj napaćeni narod. Svi ti umreženi interesi veća su društvena prijetnja nego Alis Marić; međutim, tu je stvaralačko pero jeftino pomagalo za golicanje debele guske. Razumljivo, treba braniti svijet proračunskih poticaja, kao i kolumnističke nadnice u prepoznatljivijim medijima. Kaže Jergović u svom novom članku – Alis Marić ima dosljednost bukve – aludirajući na njenu javnu ispriku. Pitaju li se Jergovići kako izgleda njihova dosljednost dok nadničare za Hanza mediju, ili njihove tržišne “šatro” suparnike.

Ne branim i ne opravdavam Alis Marić. Branim kulturu ponašanja i dostojanstvo ličnosti, kao čovjek koji zna ponešto o posljedicama medijskih haubica. Imam pitanje za sve vas, uvaženi hrvatski pisci koji ste talentu dali oduška u slučaju Marić – kako se osjeća njena obitelj? Kako ovu “cipelarku” podnose njena djeca i njeni unuci? Zaboravljate svi jednu iznimno važnu stvar – vi ste možda samo dežurno piskaralo koje ne vidi dalje od vlastitih misli, ali vaša publika vas možda čita s toljagama u rukama. Vaše riječi im možebitno daju ideju o tome na čiju glavu toljaga najbolje sjeda. Možda ćete potjerati Alisu iz zemlje čudesa, ali ćete u tu svetu zemlju ugurati i najgore među nama.

Iskoristiti ću priliku da vas i besplatno educiram. Neovisno o slučaju Marić, postoji publika na društvenim mrežama koja je čitateljska, ali ne ekskluzivno. Postoje trendovi poput Bookstagrama, gdje većinom laici i mladi čitatelji dijele fancy slike knjiga, umotane u brižno posložene dekore, gdje boja zavjesa i jastuka odgovara atmosferi ili vizualu knjige. To nije čitateljska publika koja ošamućeno bulji u autora na promociji njegove knjige, opijena stihovima i “ozbiljnom” književnošću. To je publika digitalnog doba, koja može biti i vaša ako je prestanete devalorizirati stručnim poimanjem kulture čitanja knjiga. To je svjetski trend koji nije osmislila Alis Marić, već svjetski influenceri koji dominiraju književnom scenom na društvenim medijima. Ako to nije vaš fazon, kao što taj sleng nije ni moj – ali je tu zbog vas – onda se držite svojih medija gdje će vam mase oduševljeno klicati, a vaš profil na Wikipediji ostat će neokaljan unatoč tome što ste ko-autori otužne hrvatske književne scene razapete u paučini klanova i osobnih ambicija.

I još nešto bi pitao sve vas, nominalne borce u prvim redovima za opstanak hrvatske kulture čitanja – u kojem to civiliziranom društvu isprika nije dovoljna? Kakve su to perjanice hrvatskog stvaralaštva ako po javnoj isprici gđe Marić i dalje nesmiljeno pišu o njoj negativno?

Kako kaže Gundulić – tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje. Nemojte se samo sjetiti ovih riječi kad vas nekakav splet okolnosti postavi ogoljene pred streljački vod vaše publike. Tada ćete se moći uzdati samo u to da ste ipak odgojili publiku koja ne sudi onako kako ste sudili vi. Iako sam po prirodi optimist, nekako golica toljaga u ruci punoj žuljeva i svi oni koje ste svojim tekstovima poslali na adresu Alis Marić, mogli bi bučno pokucati i na vaša vrata.

A ako već čitate ovaj članak, vjerujem da ćete malo pregledati i ostale sadržaje na stranici. Pronaći ćete tu nešto neurednih pjesama, pokoju slikovnicu, nekakav jad od knjiga koje nisu imale fancy urednike. Stručno rečeno – pronaći ćete poprilično književno sranje s potpisom literarnog lutalice koji ima fantastičnu publiku. Neovisno o tome što nijedna pjesma, nijedna knjiga i ništa iz mog siromašnog autorskog opusa nije zavrijedilo ni pišljivu diplomu, a kamoli poticaj i mjesto u medijima. Ali znajte – i ovo je stvaralaštvo novog doba, jezik na kojem tvrdoglavi dinosauri mogu samo slomiti zube.

Ne, nisam poznat književnik poput vas niti to zaslužujem zasad biti uz ovako smiješnu bibliografiju. Ukoliko ikada budem netko tko daje doprinos hrvatskoj kulturi, nadam se da ću biti dio trenda poštivanja ljudskih vrijednosti i zaštite napadnutih obitelji. Nadam se da ću imati publiku sazdanu na čovječnosti i izostanku bjesomučnog populističkog progona ljudi – publiku koja prihvaća isprike i ruke pomirenja. Ako u tome uspijem – smatrat ću se velikim piscem.

Ne smatram da su ljudi koji se bore za nešto u našem društvu pametniji od drugih, ali smatram da su hrabriji svakako od onih čiji je intelektualni doseg parafrazirati ono što je već netko rekao, lišeno za osobnu prepoznatljivost u borbi za bolje sutra. Iskreno se nadam da budućnost donosi literarne talente u čijem fokusu nisu ljudi koji nose metu na leđima, već ljudi u beskonačnom redu za novu nadu. Ovi prvi su za mene isključivo nadničari u kovačnici novca ma koliko bili kulturno uzdignuti na pijedestal suvremenog stvaralaštva.

Prethodna objavaSlavim život – i preporučam vam isto!
Sljedeća objavaKRATKA PRIČA: Bili smo … ehm.
Slaven Vujić
Stvaranje je uvijek bila moja strast. Stvarati poslove, projekte, knjige. Danas pišem priručnike za samoizdavače na engleskom jeziku, a na svom jeziku razne priče, slikovnice i poeziju. Pišem i izvodim Šjor Farabuta na čakavici. Gutam sva štiva vezana uz Tolkiena i vodim Tolkienology, humorističnu stranicu baziranu na njegovim djelima. Literarna sam lutalica, što sasvim dobro paše uz moja razmišljanja o životu. Tolkien me najbolje poznaje kad kaže "nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here