Šah je naprosto najbolja igra na svijetu. Iako su odigrane milijarde partija, šahovska igra nas i dalje svakodnevno fascinira i relativno često svjedočimo nikad prije viđenim remek-djelima velemajstora i drugih igrača na velikim i nešto manjim pozornicama.
Malo je reći da sam ogromni fan šaha. U tu igru sam se zaljubio još 1986. godine kad sam prvi put nastupio na školskom prvenstvu na kojem me u drugom kolu pobijedio Silvio zvani Šime, kolega iz razreda. Imao sam 11 godina i apsolutno sam bio fasciniran tom predivnom igrom, do mjere da sam svakodnevno izazivao i tatu i barbu i susjede na partiju šaha. Već sljedeće godine sam na prvenstvu bio 4., kao jedini predstavnik šestih razreda u završnici prvenstva. Kao “sedmaš” sam stigao na prvenstvo kao favorit i osvojio naslov, a isto sam napravio i kao učenik osmog razreda, te jedini u povijesti osnovne škole u Supetru osvojio dvostruku titulu.
O tom divnom đačkom dobu pišem u svojoj autobiografiji “Genijalna budala”:
Sljedeće godine sam kao „osmaš“ stigao na prvenstvo kao apsolutni favorit i osvojio prvenstvo ponovno bez izgubljenog boda. I zaradio svoje mjesto u povijesti. O dvostrukom podvigu pisala je kratko Slobodna Dalmacija. Mali genij iz Supetra. Nakon toga tukao sam sve lokalne šahovske znalce, a jedini koji me na tom putu zaustavio je moj pokojni prijatelj dr. Milan Glavaški. Veći genijalac od mene, da. Imao je IQ preko 150 i bio ljudina, prava ljudina.
Šahovska slava se nastavila i prelaskom u prvi razred srednje škole. Nažalost, srednja škola nije imala šahovski turnir, no osnovna škola me pozvala na supermeč s novim prvakom škole, Igorom. Završilo je 3:1 u moju korist, no nisam bio zadovoljan jer sam izgubio jednu partiju nepažnjom. Oduvijek sam bio užasno strog prema sebi zbog svojih pogreški i neumorno analizirano uvjete pod kojima sam ih počinio.
O svemu tome ponovno je pisala Slobodna Dalmacija i stekao sam slavu kakvu sam želio, čisto kao aperitiv većoj slavi. Šah je polako nestajao iz nog života zbog izostanka šahovskog kluba na Braču, te su u moj fokus došli borilački sportovi. Ipak, obećao sam sebi da ću jednog dana na Braču pokrenuti šahovski klub i djeci omogućiti ono što ja nisam imao – trenera i stručno vodstvo. Još uvijek planiram održati to obećanje.
Svoj prvi službeni međunarodni turnir sam odigrao tek 2021. godine. Bio je to Split Open i bez ikakve pripreme sam čisto turistički otišao na turnir, ponajviše radi toga da stvorim jednu lijepu uspomenu u životu. Naposljetku sam osvojio 4,5 bodova iz 9 partija, s čime sam bio prilično zadovoljan. Ono s čime sam zapravo najviše bio zadovoljan su nova prijateljstva koja sam sklopio na turniru. “Skompao” sam se sa nekadašnjim prvakom Hrvatske, međunarodnim majstorom, Ivicom Armandom, koji mi je značajno pomogao analizama mojih partija. Velemajstor Mladen Palac mi je pokazao kako se obraniti od Volga gambita, dok sam ugodno vrijeme proveo čavrljajući s velemajstorom Robertom Zelčićem.
Ja nisam nikakav šahovski znalac već samo ljubitelj igre, stoga su takvi momenti za mene bili zaista predivno iskustvo.
No, znate što je zapravo najfantastičnije u cijeloj ovoj priči? Bolujem od apneje u snu i probao sam na razne načine trenirati svoj mozak kako se ne bi ulijenio i samim time mi uzrokovao još više problema u snu. Probao sam razne meditacije i vježbe disanja, ali zapravo se šah pokazao kao najefikasnija terapija. Istodobno odmara i trenira mozak, što ima utjecaja na postizanje opće unutarnje ravnoteže i prijeko potrebnog spokoja pred spavanje. Tako je upravo igra koju sam toliko volio postala moj veliki saveznik u borbi protiv apneje.
Imam li planova u šahu? O da, imam! Naravno, prestar sam za sportska postignuća, ali apsolutno planiram uživati u igri. Nastojat ću unaprijediti svoje znanje kako bi ispunio jedno davno dano obećanje. Naime, želim pokrenuti šahovski klub na Braču kako bi djeca imala ono što ja nikad nisam imao – priliku za treniranje ovog predivnog sporta. Svakako bi u svom rodnom Supetru želio uspostaviti i jednu tradiciju u vidu memorijalnog šahovskog turnira kojeg bi održavali svake godine u spomenu na prof. Ivu Petrovića Mikelanđela, profesora matematike koji je uz puno volje i truda organizirao školske šahovske turnire osamdesetih godina prošlog stoljeća.
