Suze u smijeh u psihijatrijskoj bolnici Vrapče

0
13

Suze i smijeh idu zajedno najbolje. Mislim da su to najbolji prijatelji, iako ponekad znače suprotne osjećaje.

Sjedio sam u parku psihijatrijske bolnice Vrapče, nakon što sam obišao tatu koji se liječi od depresije, te druge opterećene duše. Vrapci su se stisnule u grmlju, svi kao jedan, i nisi mogao čuti nijedan “živ živ”, iako su bili tu. Mogao si čuti povremeni vapaj ili krik, jer netko se negdje blizu borio da bude čovjek opet.

Maločas sam se smijao s poštarom Ivanom, zaštitarom Jožom i Crnim. Grlili smo se, pričali, molili skupa. Osjećao sam se lijepo i mogu im biti samo zahvalan. Lakše mi je prihvatiti gdje je tata, iako je mračno u toj dolini.

Maločas sam se smijao, a sad me boli srce i trudim se da ne plačem opet kao malo dijete. Teško je to mjesto, dolina suza i smijeha. Mjesto gdje su se ptice pjevice stisnule i prestale pjevati. Vidio sam mladog momka danas kako plače kad su mu došli brat i sestra. Brat ga je ljubio u čelo, sestra mu je oblačila čarape. Bilo mu je zima. Kao da je zašao u hladnjaču ljudskih srca. Onda sam gledao tatu, mog starog meštra od karnevala i dirigenta duhovite riječi. Kažu bolest je sve to, što tjera čovjeka iz tijela. Smijali smo, posebno meni koji nosam smotano te kave koje život znače na tom mjestu. Živi se za nekoliko “dobar dan” pozdrava, kavu vrijednu dvije kune i malo prijateljstva.

Dočekali su me zagrljaji. Danas su se grlili i oni kojima to prvi dan nije išlo. Kažu mi, stigao je kavomat. Opet mi je kapa letjela na sve strane, dok sam slušao što se sve dogodilo novog. Pričaju mi o svemu, a tata je nekako ponosan, iako to ne zna pokazati. Drago mu je da sam tu, iako to ne zna reći onako kako bi htio. Smijemo se, jer je poštar Ivan zagrlio krivog lika. Kaže mi jedan dečko – ti si naš. Ti si dobar čovjek. A ja sam htio plakati baš tada, a ne kasnije u parku. Baš tada od svega što jesam i nisam. Kažem im da oni meni daju više nego ja njima, a oni se smiju i kažu – pa mi smo luđaci.

“Drag si mi čovjek”, kaže mi ozbiljno jedan, kojeg je teško razumjeti jer priča sporo i nerazgovjetno. Kažem mu da su i oni meni svi dragi, jer svi imamo jednak udio u Božjoj ljubavi i svatko je od nas jednako vrijedan.

“Znaš li zašto si drag?”, pita me.

“Zato jer kažeš svima dobar dan i doviđenja”, odgovara i prije nego što sam rekao nešto.

I doista, nekoliko njih je došlo po “dobar dan”. To im je puno važnije jer ih podsjeća da su ljudi. Netko ih je primijetio i pozdravio, neovisno o njihovom izgledu i ponašanju.

Dao sam im kavu i svakome po 2 kune da može platiti kavu nekome drugome. Svidjelo im se, jer mogu biti ljudi s kavom. Onako kako sam ja donosio, mogu donositi oni. Jedan mi je rekao da će on svoje čuvati za crne dane. Pitam ga, kakav je onda danas dan? A on kaže – “predivan”.

Grle me i pozdravljaju, a tata je jedan od njih. Oni se vraćaju svojim spavaonicama, s rešetkama na prozorima. Zaključavaju se sa svojim đavlima. Smiju se, jauču, viču, grebu, tuku, grle, pate.

A ja, slušam Gospodina na ramenu. Ne znam što mi govori i ne znam da li me tješi. Ja plačem, isplakujem sav onaj smijeh iznutra. Dolazim tu danima i naviknuo bi se, ali ne ide. Ne navikavam se na to da je to samo još jedno mjesto.

Šetam parkom i poželim probuditi ptice. Teško se susresti s nekim tišinama, ma koliko bježali u njih.

Predivan dan. Nije toliko ružno okupati ga u čistim suzama, ostaviti ga tako čista da sjaji nekome tko će proći tuda. Oni kažu da je predivan dan. Na meni je da vjerujem.

Sjetim se smijeha zaboravljenih ljudi i nemam pravo na ovu tugu jer Gospodin moj je bio s nama svima.