Posjet Brdu ukazanja u Međugorju

0
10

Međugorje je nesumnjivo mjesto izrazite Božje prisutnosti. Prvi razlog tomu su tisuće vjernika koji se sastaju na tom mjestu, ujedinjeni u molitvi. Drugi razlog je Brdo ukazanja na kojem su se osamdesetih godina prošlog stoljeća odvijali događaji iz domene nadnaravnosti, u koje netko vjeruje, a netko ne. Logično je da u te događaje neće vjerovati agnostici i ateisti, ili pripadnici nekih drugih religija. Razumljivo je da u njih neće vjerovati ni određeni broj vjernika katoličke Crkve. Uvjeravati jedni druge ne možemo, ali možemo svatko ponaosob svjedočiti o tom mjestu u odnosu na osjećaje koje ono razvija u našem srcu.

24. lipnja 1981. godine zauvijek se promijenio život malog sela Podbrdo, a i čitavog kraja. Tog dana na brdu Crnica nedaleko od samog sela, šestero djece je vidjelo majku s djetetom u naručju kako ih poziva k sebi, no iz straha je nisu poslušali. Sljedećeg dana su se pojavili u nešto izmijenjenom sastavu i satima molili i razgovarali s Gospom, prema vlastitoj priči. Gospina ukazanja su bila česta, a njene poruke vidjelicama svakodnevne. Kako se sve to događalo u komunističkoj Jugoslaviji, svi akteri ove priče su imali brojne neugodnosti, a sam župnik je bio osuđen na 3,5 godine zatvora. Malo je tko vjerovao u ovu priču, no Božji plan se ne povija na vjetru vremena već ima svoje vrijeme. Danas je Međugorje mjesto gdje ljudi pronalaze vjeru, čudesno ozdravljaju, te provode nezaboravne zajedničke trenutke.
Neovisno o tome vjerujete li vidjelicama ili ne, Brdo ukazanja je, vjerujte mi, jedan predivan izlet za dušu.

Moj osobni doživljaj je sljedeći. Sve do Brda ukazanja mi je turizam, a samo Brdo mi je posebno, kao jedan kameniti oblak u kojem sija sunce kraljevstva koje nije s ovog svijeta. Iako i sama župa ima divnih mjesta i divnih ljudi, osobno se ne volim do svetišta probijati kroz diskont kineskih suvenira paprenih cijena. Smatram da je suvenirima mjesto u suvenirnicama i posvećenim prostorima same župe, a ne na ulici gdje se raspelo kupuje uz kuglu sladoleda i japanke za plažu. Kad sam sve to ostavio iza sebe i nogom kročio na prvi kamen Brda ukazanja, osjetio sam nešto posve novo, osjećaj koji nikad prije nije bio doživljen i koji je tek čekao svoju definiciju. Danas vjerujem da je definicija vrlo jednostavna. Bog.

Na samom mjestu ukazanja, u čast 20. obljetnice, postavljen je kip Kraljice Mira izrađen prema modelu onoga koji se nalazi pred župnom crkvom (rad Dina Felicia). Do kipa se dolazi strmom stazom od posljednjih kuća u selu, a za uspon nekim prosječnim tempom je potrebno dvadesetak minuta. Na samom putu do mjesta ukazanja je moguće vidjeti divne reljefe, a najdivnije od svega su svakako osmjesi ljudi koji se vraćaju s mjesta ukazanja, kao i zajedničke krunice koje hodočasnici mole na svim dijelovima puta.

Ovog puta Brdo ukazanja sam posjetio s bratom Markom i Irom, kojima je to bio prvi dolazak na mjesto ukazanja. Marko je dovoljno znao o Međugorju, a Iru sam pustio da sama sve osjeti i bez velike pripreme joj rekao da se penjemo na jedno važno brdo, gdje brojni ljudi dolaze po spokoj. Ira kao pravoslavka ima drukčije običaje i tradicije, no razlike koje uviđamo tupim ljudskim instrumentima spoznaje potpuno su nebitne u odnosu na to da smo svi zajedno dionici kršćanstva.

Sjedeći na kamenu nekih petnaestak metara od kipa Kraljice Mira, osjećao sam se kao na krovu svijeta. Osjećao sam se kao da je sve moguće. Pred Gospu sam stavio sve svoje teškoće; Vitova oboljenja, nedaće moje obitelji, vlastita oboljenja i progon koji me snašao u društvu u kojem živim. Nikakav čudesan put mi se nije otvorio u glavi, ali sam se osjećao bezbrižno, kao u majčinom naručju. U naručju Majke Božje koja nas strpljivo sve poziva k sebi, a mi kao posramljena djeca prilazimo teška i nesigurna koraka.
Inače volim biti sam u svetištima, no na Brdu ukazanja broj ljudi mi je potpuno nevažan. Osjećam se jednako spokojno neovisno je li na mjestu ukazanja tada dvadeset ili dvjesto ljudi. To mjesto jednostavno ima takav utjecaj na mene, ispunjava me i poziva na novi susret. Pritom ništa nije važno – ni godišnje doba, ni društvo niti broj okupljenih ljudi. Nije važno je li se glasno moli, ili se sjedi u tišini. Nije važno padaju li ljudi na koljena, ili ustaju do neslućenih visina duha obodreni vjerom ili autosugestijom. Svi ti događaji su njihovi i nije moje da ih ocjenjujem i sudim – ono što je meni važno događa se u mom srcu i to je doživljaj koji nijedna kamera ne može zabilježiti i koji čak i maestralno literarno izražavanje ne bi moglo dočarati. U to se može samo vjerovati ili ne.

Brdo ukazanja je nezaobilazna stanica za sve putnike na ovom svijetu. Iako dolazite vidjeti nešto posve novo, zapravo ćete najviše vidjeti unutar sebe. Brdo ukazanja se ne gleda, ono se osjeća. I sad dok pišem ovaj tekst s više od 500 kilometara udaljenosti, ja sam na Brdu ukazanja, u naručju Majke Božje. To je moja vjera.