Čovjek na krovu i dnu svijeta

0
44
Čovjek na krovu i dnu svijeta

Zorana sam upoznao kad sam se poput običnog beskućnika nastanio u jedinom besplatnom smještaju kojeg sam uspio dobiti dobročinstvom svoje prijateljice Marije. Bio sam bez novaca, sam i poprilično bolestan. Moja Regica, CPAP aparat kojeg koristim noću radi apneje u snu, ne voli vlažne prostore jer u njima otežano radi. No, ja nisam imao drugih opcija i prihvatio sam besplatan stan u derutnoj kući. I još jednom doznao da je sve u životu … put.

Do mog stana je bio još jedan stan u znatno gorem stanju, zapušten i prepun starudije. Dvorište je bilo nakrcano smećem kojeg ni lokalni sakupljači raznoraznih odbačenih stvari nisu htjeli ni pogledati. Za čišćenje smo angažirali čovjeka kojeg smo slučajno upoznali, bez imalo ideje da će i našim životima ostaviti dubok trag. Samozatajni čovječuljak svakodnevno je razvrstavao smeće i pravio red, kako u dvorištu tako i u zapuštenom stanu odmah do mojeg. Prema odnosu kojeg je imao prema tuđoj imovini, jasno je bilo da je beskućnik. Upoznali smo se dok je meni pomagao sastaviti novi krevet; iako sam naročito netalentiran za kućne poslove, krevet sam znao sastaviti ali sam namjerno “posao” prepustio Zoranu kako bi mu mogao ubaciti koju kunu u džep. Prijateljica Marija mi je već bila potvrdila da je Zoran beskućnik koji je sve izgubio u zagrebačkom potresu 2020. godine.

Kad me je pitao zašto sam ja dospio tu gdje sam bio, izmotavao sam se s odgovorom. Vješto sam sve upakirao i priču usmjerio na njegov život, namirisavši pravu priču iza nenametljive pojave tog tihog čovjeka. Već sam tijekom prvih razgovora shvatio da je Zoran učen čovjek, a to je i potvrdio navođenjem svog formalnog obrazovanja: profesor književnosti i povijesti umjetnosti. Veći dio života je radio kao umjetnički fotograf, a u slobodno vrijeme se penjao po planinama. Od Sljemena je stigao tako do Himalaje gdje se 80-tih godina popeo na vrh Nanga Parbat (8125 m). Sve je to napravio u društvu svoje voljene supruge Olge. Bili su na krovu svijeta.
I sad tu možemo započeti pravu priču o Zoranu.

Punih 26 godina Zoran je brinuo o bolesnoj supruzi, koja je posljednjih 8 godina provela u krevetu. Zoran se od nje nije odvajao, te je napustio i posao i hobije kako bi brinuo o bolesnoj supruzi. Nakon njene smrti nastupila je neopisiva tuga u kojoj ga je, koju godinu kasnije zatekao razorni potres u Zagrebu. Za epicentar potres je izabrao Zokija i srušio mu do temelja kuću, zdrobivši sve vrijednosti koje je posjedovao. Pod hrpom cigli i prašine završile su sve Zokijeve uspomene, desetljećima brižno čuvani negativi, oprema za fotografiju i sve u čemu je držao ono malo preostale životne radosti. Zoki je gledao u kakav prah se pretvorio njegov život i dostojanstveno se okrenulo licem prema ulici. Postao je beskućnik.

Početkom rujna ove godine susreli smo se poput starih prijatelja. Za malenim stolom pili smo kavicu i pričali o životu svašta samo ne isprazne tlapnje, a ja sam gledao u crno-bijelu sliku Zokijeve Olge koja je stajala čelu stola kao nekakav vječni slavljenik. Mogao sam osjetiti koliko teatralno je Zoki postavio tu sliku točno nasuprot svoje stolice; nije htio jesti i piti kavu sam. Olga mu je bila sve i s velikom težinom u glasu mi je pripovijedao o njenim posljednjim vremenima. Ipak, temu je zatvorio nešto veselije, pokazavši mi sliku Olge prilikom uspona na Paklenicu 80-tih godina. Bila je prirodno lijepa žena sa žarom u očima. Onim istim žarom koji se skrivao negdje duboko iza Zokijevih debelih naočala.

Zokijeva Olga

Znate, ja često mislim kako je moje vrijeme prošlo. Bio sam u naponu snage, imao javnost na svojoj strani, radio nešto važno. Sve to je nestalo u nekom sasvim drukčijem potresu. A onda sam gledao ispred sebe čovječuljka kojih dvadesetak godina starijeg od sebe, koji mi govori da za sve želje u životu postoji put. Nema predaje, ponavljao mi je dok sam gledao u njegove predivne glinene modele kućica. U njih je utkao golemo strpljenje i vještinu, svu svoje tuge i nešto sitno radosti. Iz ničega je stvorio nešto. Nešto za što ni sam nije znao čemu će služiti, ali stvarao je to i dalje. Razmišljao sam u sebi – “Bože kakav otpor prema životnim potresima”. Bio je sretan što sam odlučio kupiti četiri kućice, a još sretniji što mi je jednu darovao. Zoki ne voli primati pomoć već želi svojim radom i trudom priskrbiti sebi egzistencijalni minimum. A u njegovom slučaju, vjerujte, taj minimum je nezamisliv prosječnom čovjeku.

Glineni modeli kućica – ručni rad

Vraćam se Zokiju. Iako on misli da se vraćam kako bi mu pomogao, ja se vraćam da bi pio kavu s njim. Vraćam se kako bi slušao o osvajanju planinskih vrhova, o fotografiranju čudesne prirode i njenih stvorenja. Vraćam se na razgovor o Rembrandtovoj Noćnoj straži, o Van Goghovim perunikama. Dolazim slušati o tome kako Šveđani znaju napraviti najbolji fotoaparat i kako je njihov Hasselblad zabilježio “jedan mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo” 1969. godine.

Moj prijatelj Zoran

Moj prijatelj Zoran. Čvrst poput pakleničkih stijena na koje se rado penjao. Nježan poput cvjetova koje je najradije fotografirao. Čovjek tako čvrstog barjaka duše kojeg nijedno nevrijeme nije bacilo u bezdan u koji je tako često gledao.