Kako se osjeća okrivljenik kojem se sudi za kazneno djelo na štetu bolesne djece?

0
14

Biti okrivljenik u kaznenom postupku je samo po sebi izuzetno stresno. Kazneni postupci u Hrvatskoj su dugotrajni i neovisno o postojanju krivnje, okrivljenika očekuje često i desetak godina stresnog života koje obilježavaju pripreme za ročišta, suočavanje s negativnom percepcijom javnosti, zatvaranje vrata i prilika za ostvarivanje osnovnu egzistenciju. U mom slučaju suđenje već traje šest godina i moguće je da ću pravomoćnost presude dočekati nakon 8 godina od početka suđenja. U ovom tekstu vam donosim osobno svjedočanstvo življenja pod teškim optužbama i izuzetno negativnim javnim mišljenjem koje čovjeka baca na dno svijeta.

Nemojmo se lagati, nitko nije tako hrabar i čvrst da može olako odolijevati takvim kriznim situacijama u životu. Ja sam se slomio više puta, a nekoliko puta do mjere da mi se ne živi. Razlog nije samo suđenje, već negativni naboj životnog ciklusa u čijoj centrifugi gubite stabilnost – ne samo materijalnu već i psihološku. Još prije negoli je počelo samo suđenje, plakao sam mami u krilu. Toliko mi je bilo teško, toliko sam bio sam. Teško mi je bilo ponajviše jer mi je oduzet sam u kojem sam stvarao nešto za budućnost svog sina, kao i djece poput njega. Plakao sam jer su me nazubljenim jezicima cipelarili slučajni prolaznici, koji nisu znali baš ništa o mom životu. U takvim životnim okolnostima ne možete se boriti i apsolutna je iluzija da postoji takav izvor snage koji vas može opremiti za nadljudsku borbu. Jedino što možete je podignuti ruke u kakav-takav gard i izdržati udarce sa što manje štete. Ako želite uzvratiti, kroz pukotine koje otvarate prema vama će se sliti čitava kanonada udaraca. Savjet koji želim dati svima koji se nađu na udaru javnosti, neovisno o krivnji:

I OVO ĆE PROĆI - "This too shall pass", J.R.R. Tolkien.

Prijetnje smrću i sačekuše

Ne znam gdje je točno naše društvo izgubilo osjećaj za to da su riječi opasnije od mača. Izgovorene i napisane riječi imaju nevjerojatnu snagu jer na ljude koji ih čitaju one djeluje na posve neočekivane načine. Uzmimo za primjer samo branitelja koji se liječi od PTSP-a iz Domovinskog rata, naoružan je i opasan, a ima oboljelo dijete. Nakon što je dao sve svoje za Hrvatsku i nezavisno društvo, pročita u novinama da postoji toliko pokvareni otac, lažni heroj nacije, koji je zgrnuo bogatstvo na bolesnoj djeci. Novinar nakon pisanja takvog teksta jednostavno klikne na “Objavi” i iz svog naslonjača gleda bijes javnosti kojoj je bacio kost, bez imalo svijesti da će ta javnost možda i djelovati na načine koje apsolutno ne odobrava.

Tijekom 2017. i 2018. godine sam dobio četiri prijetnje smrću preko skrivenih i neskrivenih telefonskih brojeva. Prve dvije sam uredno prijavio policiji, no više od posprdnog osmijeha policijskih službenika nisam dobio. S neskrivenim zadovoljstvom su me obavijestili da se ne može ući u trag počiniteljima. U tom trenutku sam razmišljao o oružju, iako isto nisam nikad imao u kući. Želio sam se naoružati za slučaj da netko poželi i ostvariti riječi iz svojih prijetnji. Vjerujem da bi u trenutku vruće osude javnosti to naišlo na odobravanje barem dijela javnosti – bravo, neka ste ga dokrajčili! Možda vi koji čitate ove retke ne spadate u takvu grupu ljudi, ali vjerujte da takvih ljudi među nama ima – ljudi koji žele drugima zlo, ljudi koji drugima žele vječno prokletstvo.

Na moju sreću nisam nikad imao susret s naoružanim ljudima koji su došli predstavljati “pravednike” u stilu Punishera, ali sam imao dvije sačekuše s fizičkim sukobima. Prvi put na parkiralištu gdje se beznačajan spor oko parkirnog posjeta pretvorio u “joooj to je onaj kriminalac što je pokrao bolesnu djecu”, nakon čega su slijedile bijesne šake preljutog čovjeka u ranim pedesetima i njegovog piskutavog pratitelja.
Morao sam se braniti, nije bilo izlaza. I to ne zato jer je moje auto oduzelo nekome prednost parkiranja, već zato što su napadači čitali novinske naslove. A baš u tom trenutku sam žurio kupiti sinu lijek od velike važnosti, s obzirom da je trpio nesnosne bolove koje ne zna opisati i pojasniti kao neverbalni autist. Dakle, u situaciji u kojoj sam trebao prijateljsku ruku i razumijevanje jer sam se brinuo za zdravlje svog djeteta, dobio sam šaku u glavu. U meni se u trenutku probudila zvijer i poželio sam čitav životni bijes iskaliti na ljudima koji su me napali. U tom trenutku mi je puknula krunica koju sam nosio oko vrata i križ je pao u blato. To me zaustavilo. Stao sam na pristojnoj obrani koja je napadače odvratila od daljnjih napada. Bog me spasio? Da, od samog sebe. Bio sam spreman u trenutku na borbu na život i smrt.

Od tog trenutka sam postao oprezan, čak štoviše preoprezan i nepovjerljiv. Svaku situaciju sam vagao, ljude sam počeo gledati kao prijetnju. Počeo sam ponovno trenirati kickboxing, sam kod kuće. Osjećao sam se kao Rocky koji se vraća u ring nakon teškog poraza od Clubber Langa u Rockyju 3. S puno straha i nesigurnosti u sebe. Nemam vas zašto lagati, bojao sam se. Ponajviše iz razloga što nisam znao što me zapravo čeka. U mom životu je nestalo kolotečine, nekog redovnog životnog ritma u kojem kontrolirate u većoj mjeri svakidašnje događaje i život oko sebe. Ja nisam kontrolirao gotovo ništa, nisam imao gotovo ništa. Bio sam najčešće sam, često gladan i u hladnoj kući u kojoj grijanje nije radilo zbog neplaćenog plina. Od ludila osvećivanja i pucanja po šavovima me držao samo Bog. Našao sam utočište u vjeri. Ne zato jer sam bio veliki vjernik već zato što sam osjećao da imam jednak udio u Božjoj ljubavi kao i svako drugo živo biće. Trebao sam to. I vjerovao sam u to.

Sljedeća sačekuša se dogodila ispred moje kuće u Igrišću, koja je i u vrijeme najvećeg javnog progona služila za besplatni privremeni smještaj obiteljima oboljele djece, koje su dolazile u Zagreb na preglede i terapije. Tog dana sam se pripremao za dolazak jedne obitelji i vraćao sam se iz dućana s namirnicama. Pred kućom sam zatekao crnu Škodu iz koje su odmah izašla dva ubildana “ćelavca”. Iako sam znao odmah o čemu se radi, pitao sam “dobar dan, što trebate?”

Odgovor je bio: “Tebe trebamo da ti malo sudimo”

Nova tučnjava. Ovog puta sam se odmah počeo tući, bez imalo razmišljanja. Golo preživljavanje. Prvog napadača sam pogodio desnim direktom, te uz promašeni lijevi aperkat još jednim desnim direktom. To je kombinacija udaraca iz moje mladosti koju je osmislio moj kum Ivica. Drugi napadač me pogodio u zatiljak i pred očima mi je sve zabljeskalo, no vratio sam mu svime što sam imao. Osjećao sam se dobro, slobodno. Slobodno zbog prilike da se branim. Razišli smo se krvavih glava. Nakon toga sam izbjegavao susrete desetak dana, da me nitko ne pita što mi se dogodilo. Ionako nitko nije razumio moju situaciju – barem sam tako mislio. Shvatio sam da ću se morati tući i braniti koliko god bude trebalo. A zašto? Zato jer postoje ljudi koji čitaju članke i stvaraju svoju vlastitu sliku čovjeka koji je pribijen na javni križ.
To bi trebalo učiti studente novinarstva i sve ljude koji vješaju svoje riječi pred oči javnosti. Riječi su moćnije od mača, da.

Odbačenost

Amerikanci imaju izraz “outed by society”. Izbačen iz društva. Odbačen. Eto, to sam bio kao okrivljenik u kaznenom postupku i kriminalac koji je oduzeo sredstva bolesnoj djeci, kako su pisali mediji. Brojni ljudi će danas tvrditi “nismo te mi nikad odbacili”, no to samo vrijeđa moju inteligenciju. Riječima me niste odbacili, ali jeste djelima. Matematika može biti i vrlo prosta; do javnih optužbi redovito sam pozivan na vjenčanja, kršenja, rođendane, domjenke i razna slavlja. Mjesečno barem 2,3 puta. Nakon medijske hajke nije me nitko zvao nigdje. Pretpostavljam ne zato što me odjednom mrze, već ponajviše iz razloga što nisu htjeli objašnjavati drugima zašto me ne mrze. Kako god bilo, ja sam stalno bio sam. U svoje društvo su me redovito pozivali jedino prijatelji iz sela, Miro i Filip prije svega. Ne zato jer su vjerovali u moju nevinost, već zato što me nisu napustili kao prijatelji.

Mogao bih napisati čitavu knjigu samo o iskustvu odbačenosti. Takvi trenutci prolaze izuzetno sporo. Sam si u društvu svojih misli i kazaljke na satu glasno odjekuju. Postaneš svjestan vremena, počinješ učiti samoću.

U takvim okolnostima većina ljudi se deklarira vukovima samotnjacima. Ja sam cool, ja sam sebi dovoljan, ja sam vuk samotnjak. Istina je zapravo da svi mi trebamo nekoga. Meni samoća nikad nije bila mrska, ali činjenica je da čovjek ne može sve sam. Potrebna mu je prilika u društvu kako bi. prije svega, osigurao vlastitu egzistenciju.

Eh, egzistencija. Malo je reći da mi je bila ugrožena. Bio sam potpuno bez novaca nakon kraha mojih projekata u koje sam ugradio cijelog sebe, kao i svoja financijska sredstva. Nakon početnog šoka počeo sama tražiti posao i tad sam se susreo s bolnom realnošću. Nitko nije htio dati posao čovjeku o kojem se tako loše pisalo. Nitko ga nije htio u radni kolektiv. A za neke ozbiljnije poslove koji bi bili u skladu s mojom naobrazbom nije bilo tehničkih preduvjeta – moj izvod iz kaznene evidencije više nije bio čist. Redom sam primao odbijenice sve dok nisam shvatio da radnog mjesta za mene nema i da ću se morati snalaziti.

U takvim okolnostima postane meta kriminalaca i raznih prevaranata. Oni znaju da ste bez novaca i bez budućnosti, te da ćete biti spremni na bilo što kako bi osigurali egzistenciju. Moja pozicija je bila još i teža jer sam morao osigurati sredstva za liječenje mog sina. Za to sam zaista bio spreman na sve – barem sam tako mislio. Usporedno s odbijenicama za različite legalne poslove, množile su se i ponude za obavljanje raznih nelegalnih poslova. Nikad neću zaboraviti čovjeka koji mi je ponudio 100.000 eura da preuzmem vlasničku i direktorsku poziciju u firmi koja će kasnije biti predmet kaznenog postupka zbog višemilijunskih utaja poreza. Sve je to, dakle, bilo planirano. Pravi organizirani kriminal. Potreban je samo bio čovjek koji će za primamljivu nagradu preuzeti kompletnu odgovornost. Dok sam razmatrao tu ponudu, rekao sam sebi “eto Slavene, možda jesi i kriminalac u srcu kad si se doveo do toga da ti jedino dolaze takve ponude”. Svi mi znamo razliku između dobra i zla iz svoje komforne zone – no, kad te život baci u džunglu sa zvijerima opakih namjera, dobrota te neće prehraniti. Ponudu sam odbio, ali sam o njoj razmišljao na stotine puta kasnije dok sam zbrajao posljednje kune da bi kupio sinu nekakav lijek ili običnu sitnicu. Kad sam odbio tu ponudu, sljedećeg jutra sam išao istovariti drva za dnevnicu od 300 kuna. Zarada je bila skromna, ali srce je bilo bogato mirom.

Prve dvije godine kaznenog postupka, 2017. i 2018. godine, sam se osjećao potpuno bezvrijedno. Nikome nisam bio potreban, nitko me nije zvao na telefon. Samo je sačica ljudi održavala kontakt samnom. Osjećao sam se kao kućni ljubimac koji nestrpljivo čeka svoj čopor da ga odvede na neko mjesto gdje će i sam imati mjesto i svrhu.

Sjećam se i odbijanja rodbine i prijatelja. Ne brinite, ako se pronalazite u ovim retcima, oprostio sam vam. Sve je u redu, ljudi smo, ne donosimo uvijek najbolje odluke. U posvemašnjoj neimaštini pokušao sam posuditi novac od rodbine i prijatelja. Većina nije htjela riskirati gubitak novca, dok su neki stvorili “svoju sliku svega” i jednostavno mi uskratili pomoć. Time je veće moje poštovanje svima onima koji nisu to napravili. Bilo ih je i radije ću se prisjećati skromnih svjetala u mom tunelu, nego svega onog što se uklopilo u njegovu tamu.

Hvala na čitanju. Više u svemu pročitajte u mojoj autobiografiji “Genijalna budala”.