Sude mi je jer trebaju. Doista, sude mi zasluženo. Nije riječ o nikakvom montiranom procesu niti me napadaju neke lijeve aveti. Doveo sam se sam u poziciji da mi se sudi, ali to ne znači da sam kriv.
Optužnica me tereti za izvlačenje novca iz dvije udruge koje sam osnovao i kojima sam presjedao. Udrugu “Senzori” osnovao sam 2014. godine za pomoć djeci sa senzornim poremećajima, a prema Statutu naše djelatnosti su bile usmjerene na terapijski rad s djecom sa senzornim poremećajima i savjetovanje roditelja. Udruga “Grad anđela” je osnovana 2015. godine samo s jednim ciljem – uspostave samoodržive stambene zajednice za mlade s poteškoćama u razvoju na dvorcu Dioš pored Daruvara.
Udruga “Senzori” djelovala je u početku iz skromnog prostora u Vlaškoj ulici u Zagrebu, kojeg sam za simboličnu cijenu dobio od prijatelja s obzirom da Grad Zagreb nije htio osigurati nikakav prostor. Terapijski prostor smo uredili u travnju 2015. godine, nakon čega sam angažirao prve terapeute za procjene djece i terapijski rad s njima. Osmislio sam model po kojem roditelji plaćaju maksimalno 50% trenutne tržišne cijene terapija, dok mi kao udruga subvencioniramo preostalih 50%. U naravi smo u preko 40% slučajeva financirali kompletnih 100% terapije jer brojni samohrani roditelji nisu imali dovoljno sredstava za plaćanje terapija. U udruzi “Senzori” je ugovor o radu je imalo ukupno 9 osoba, te smo u 1,5-godišnjem radu na plaće izdvojili preko 400.000 kuna, što je oko 45% svih sredstava prikupljenim donacijama i dobrovoljnim prilozima. Uz zagrebačku “centralu” pokrenuli smo i podružnicu u Splitu, također u unajmljenom prostoru u Vukovarskoj ulici.
U programe udruge “Senzori” je bilo uključeno preko 200 djece, prosječno smo mjesečno osiguravali više od 1.500 terapijskih sati.
I sve to zvuči kao jedna lijepa priča koja je zaslužila nagradu Ponos Hrvatske koju sam dobio 2015. godine, ali u realnosti je čitav projekt bio prožet brojnim preprekama, izazovima i otporom čitavog sistema liječenja djece s posebnim potrebama. Jednostavno rečeno, projekt je uz sve moje napore bio osuđen na propast.
Do optužnice DORH-a je došlo nakon kaznene prijave koju su ispunila četiri člana udruge “Grad anđela”. Optužnica ima dva dijela, tereti me se za izvlačenje sredstava s udruge “Senzori” i jednako tako s udruge “Grad anđela”.
Optužnica me tereti da sam oštetio udrugu “Senzori” za 218.086,49 kuna, a udrugu Grad anđela 205.694,52 kuna.
Citiram optužnicu:
Po obavljenim uplatama dobrovoljnih priloga fizičkih i pravnih osoba i drugim priljevima na račun, prvookrivljenik je, ovlašten za raspolaganje sredstvima na računima navedenih udruga, a u namjeri pribavljanja znatne nepripadne materijalne dobiti za sebe i druge, a ne za ostvarenje ciljeva i obavljanje djelatnosti udruga, s računa udruga podizao i zadržavao za sebe novčane iznose, obavljao plaćanja u svoju korist korištenjem bankovnih kartica udruga te na ime navodnih pozajmica podizao i zadržavao za sebe novac
Državno odvjetništvo je na temelju kaznene prijave procijenilo kako je dio sredstava udruge, točnije značajan dio, završio u mojim rukama, odnosno potrošen nenamjenski protivno Statutima udruga.
Kazneni postupak započet je istragom u veljači 2017. godine na početku koje sam se obvezao na tajnost istrage. Drugim riječima na sve optužbe, koje su u javnosti bile izuzetno aktualne, ja nisam mogao odgovoriti s više od “nemam komentara”. U tih prvih par mjeseci postupka već mi je realno presuđeno – javnost me osudila nakon serije članaka u izdanjima Hanza Medije i priloga u emisiji “Provjereno”. Sav taj javni pritisak potjerao je većinu ljudi od mene, što je rezultiralo gašenjem svih mojih projekata namijenjenih pomoći djeci. Izgubio sam sve na čemu sam predano radio i u što sam uložio sva svoja sredstva i svo svoje vrijeme. Preostala mi je jedino borba za sudu, kako bi barem imao priliku reći svoju stranu priče. Postupak protiv mene vodi Državno odvjetništvo iz Velike Gorice koje predvodi Ines Horvat Jelenić, supruga smijenjenog državnog odvjetnika Jelenića (afera “Mason”). Možemo reći da predmet protiv mene vodi osoba neograničenih ovlasti, koju sam izvan suda samo jednom susreo – na kavi sa sutkinjom koja vodi naš predmet. Obećao sam da se neću baviti konstrukcijama, no sistem zna kako se štititi i kako proždrati ljude koji ga žele mijenjati. Vratimo se činjenicama.
Optužnica me tereti za zaista teška kaznena djela na štetu bolesne djece. Upravo je to bio naslov većine članaka: tata heroj, Ponos Hrvaske, prevario bolesnu djecu. Ja osobno u životu sam upoznao brojne ljude, od čistih pravednika do najcrnjih kriminalaca. Nisam upoznao nijednu osobu za koju mogu reći da bi bila spremna oteti novac bolesnoj djeci. Takvo nedjelo je teško oprostivo, apsolutno zaslužuje najviši stupanj kazne za počinitelja. Činjenica je da mi prijeti zatvorska kazna u maksimalnoj trajanju do 10 godina i činjenica je da su određena sredstva udruge završila na mojim računima. Osnovno je pitanje – zašto?
Udruga Senzori
Udrugu “Senzori” sam pokrenuo nakon što sam se pomirio s dijagnozom svog sina Vita, o čemu sam pisao u transformacijskim memoarima “Vidim te”. Sustav zdravstvene skrbi nije nudio mom djetetu ono što mu je trebalo i ja sam to odlučio stvoriti. Nisam previše znao o tome što je potrebno takvoj djeci, no stavio sam u pogon sva svoja znanja i iskustva kako bi stvorio mjesta na kojima se osigurava zdravstvena i terapijska pomoć djeci s posebnim potrebama, osobito djeci iz spektra autizma. Ja sam do tog trenutka bio ambiciozni menadžer s iskustvom u vođenju tvrtki srednje veličine, te sam u sve ušao kao “direktor” koji vjeruje u sebe.
Prije svega je potrebno razumjeti da udruge na početku svog djelovanja nemaju nikakvu pomoć od države ili većih kompanija – potrebna je minimalno godina dana rada da bi se uopće natjecali u nekom programu financiranja. Slijedom toga, početna sredstva za rad udruge sam osigurao sam uz potporu prijatelja. Kako sam na početku projekta bio poprilično sam, sve aktivnosti usmjerene na prikupljanje sredstava sam samostalno osmislio i vodio. Jedina platforma na kojoj sam djelovao je bio Facebook; širio sam svijest o postojanju senzornih poremećaja koji su najčešće prateća dijagnoza spektru autizma, iako mogu biti i samostalna dijagnoza. Opisivao sam život s Vitom na Facebook stranici Tata Slaven, koju sam pokrenuo nakon jednog incidenta u čekaonici “Jadrolinije” u Splitu, tijekom kojeg smo moj sin i ja izbačeni na ulicu zbog neprimjerenog ponašanja. Na toj stranici dijelio sam naša iskustva i polako se širio krug ljudi koji su dijelili slična iskustva sa sličnim problemima. Shvatio sam da postoje tisuće roditelja koje sistem jednostavno ne podržava u liječenju njihove djece, te sam odlučio pomoći djeci. Osjećao sam u srcu da je to moja misija – pomoći Vitu i djeci poput njega.
Sredstva koja su uplaćivana na žiro račun udruge “Senzori” su bili dobrovoljni prilozi i donacije ljudi koji su pratili moj rad preko Facebooka. Brojni ljudi su uplaćivali novac za Vitove terapije, neki su uplaćivali novac za mene osobno, a ja sam sve to skupa gledao kao resurse iz kojih ćemo izgraditi terapijsku i zdravstvenu podršku za djecu koje sustav nije liječio iz brojnih razloga. Ovo sve navodim kako bi istaknuo činjenicu koju će potkrijepiti i vještačenje – ja sam najveći donator svojih udruga. Dao sam svoj novac, novac svojih prijatelja i poslovnih suradnika. Udrugama sam dao svoje vrijeme, kompletan radni dan od ranog jutra do kasne večeri.
Novac uplaćivan za rad udruge “Senzori” zapravo je u najvećem dijelu Vitov. Vito je bilo jedino dijete izloženo u javnom radu udruge i brojni podupiratelji su razvili emotivnu vezu s mojim posebnim dječakom, kroz moje svakodnevne objave. Da sam cijeli taj novac isplatio Vitovoj mami, odnosno na posebni račun za Vita, ja bi danas bio miran i spokojan čovjek, a moje dijete financijski osigurano u smislu terapija i liječenja. Ali ne, ja sam izabrao put da napravimo nešto i za one za koje se nema tko boriti. Htio sam stvoriti nešto veliko iz dva razloga: zaista sam htio pomoći djeci i zaista sam bio teški egocentrik koji je htio biti zapamćen po nečemu velikom.
Rezime rada u udruzi “Senzori” je takav da smo sveukupno u dvije godine prikupili nešto više od 800.000 kuna, iz čega smo osiguravali terapije za stotine djece, te liječenje za brojnu djecu čiji roditelji to nisu mogli priuštiti. Da, liječenje! Liječenje lijekovima na osnovi dijagnoza koje hrvatski sustav ne zna postaviti, ne zna priznati i ne misli nikad financirati. Tu dolazimo do srži problema.
Kako je udruga mogla djecu liječiti legalno i bez “švercanja” LEGALNIH lijekova Europske Unije, ako hrvatski zdravstveni sustav ne poznaje dijagnoze koje su djeci s posebnim potrebama postavljene u inozemstvu, a samim time i terapijsko liječenje koje im je određeno? Ako smo dio Europske Unije, gdje je točno problem da usvojimo lijekove s Europske liste lijekova?
(nastavak)
Udruga Grad Anđela
Udruga “Grad anđela” je osnovana samo s jednim ciljem – uspostavom samoodržive stambene zajednice za mlade s poteškoćama u razvoju.
Za lokaciju sam izabrao napušteni dvorac Dioš u vlasništvu Hrvatske salezijanske provincije, s kojima sam potpisao ugovor o besplatnom zakupu na dvadeset godina, uz uvjet obnove dvorca. Procijenio sam da bi takva impozantna građevina u zagrljaju raskošne prirode bila idealan dom djeci i mladima s poteškoćama u razvoju. Ti mladi također trebaju posao i svrhu, mjesto za učenje životnih vještina, priliku za stvaranje prijateljstava i ljubavi. Vođen idejom da im osiguramo samoodrživu zajednicu u srcu prirode, mjesecima sam radio na tome da odobrovoljim svećenike Salezijanske provincije. Konačno, u kolovozu 2016. godine ja zaključen ugovor o zakupu, a ja sam preselio u derutni dvorac 08.09.2016. godine, na svoj 41. rođendan.
Na početku sam imao samo viziju i volju. Račun udruge “Grad anđela” je bio bogatiji za nekoliko tisuća kuna koje su uplatili ljudi koji su pratili moj put i početak života na Diošu. Za obnovu dvorca bili su potrebni milijuni, a na pitanja ljudi kako ću doći do potrebnih resursa odgovarao sam samo – uz Božju pomoć. I to sam mislio – bio sam potpuno neopterećen financijama. Znao sam da ću preseljenjem na Dioš pokrenuti lanac vjere u nemoguće i da će sve postati moguće. Osjećao sam da je za obnovu takve impozantne građevine u svrhu služenja mladima s poteškoćama u razvoju dovoljna samo velika vjera jednog čovjeka. I imao sam tu vjeru.
I ista ta vjera rodila se u drugima. Brojni volonteri su dolazili na radne akcije na Dioš – počeli smo obnavljati dvorac. Prijavili smo se na potrebne natječaje, uspostavili suradnju s konzervatorskim odjelom u Bjelovaru. Zaštitili smo dvorac od daljnjeg propadanja i stvorili plan za obnovu njegovog zapadnog krila. Sukladno tome tražio sam financijsku pomoć svih pratitelja na Facebooku i svih mojih prijatelja i poslovnik suradnika. U 5 mjeseci djelovanja smo prikupili nešto više od 430.000 kuna, od čega smo preko 250.000 kuna izravno iskoristili za obnovu dvorca kroz kupnju materijala i usluga, za što smo imali urednu dokumentaciju.
Uz projekt na Diošu, odlučio sam staviti na raspolaganje zajednici i svoju kuću u Igrišću, na način da u njoj besplatno borave roditelji bolesne djece prilikom dolaska u Zagreb na terapije i preglede. Kuća je bila u pristojnom stanju, no potrebno je bilo uložiti resurse u njen popravak kako bi u funkciji bile obje etaže objekta. Zaključen je ugovor o besplatnom zakupu kuće s udrugom “Grad anđela” i otpočelo je primanje obitelji na besplatni privremeni boravak. Materijale za obnovu kuće u iznosu od 60.000 kuna je osigurao Goran Gorup preko svoje tvrtke, čovjek koji mi je niz puta pomogao besplatnim radom i angažmanom u radu udruge, a u stvarnosti je Vitov drugi tata, partner moje bivše supruge Maje. I tu dolazimo do otpora nekoliko članova udruge kojima se to nije svidjelo, te su isto izrazili kroz kaznenu prijavu. No, prije toga su napravili nešto što će zapečatiti projekt “Grada anđela” – pojavili su se u emisiji “Provjereno” i javno me optužili za malverzacije u udruzi, samo nekoliko tjedana nakon što su stupili u Upravni odbor udruge. Ispod svega je stajala perfidna ambicija za preuzimanjem cijelog projekta obnove, u kojem su neki vidjeli veliki osobni i financijski interes – kroz vršenje usluga na dvorcu, ali i kroz kupnju zemljišta s ciljem kasnije prodaje po uvećanim cijenama. Samo im je jedna prepreka bila na tom putu – ja, idejni začetnik cijelog projekta.
Iako sam živio projekt “Grada anđela” na Diošu i dalje sam imao odgovornost prema udruzi “Senzori” u kojoj smo s krajem 2016. godine planirali uspostaviti novo vodstvo. Zbog moje odsutnosti i fokusa na novi projekt na Diošu, donacije udruzi su zaustavljene i sredstava za terapijski rad je bilo sve manje. Predložio sam suradnicima u udruzi “Grad anđela” da dio sredstava odvojimo kao pozajmicu udruzi “Senzori” što su jednoglasno prihvatili. To smo i formalizirali na godišnjoj Skupštini udruge “Grad anđela” u siječnju 2017. godine, kada smo sveukupni iznos pozajmica od 121.000 kuna pretvorili u donaciju udruzi “Senzori” jednoglasom odlukom Skupštine, o čemu svjedoče zapisnik sa Skupštine i svjedočenja članova udruge “Grad anđela”. I upravo taj iznos je uključen u optužnicu, čisto nevjerojatno. Vezano uz rad u udruzi “Grad anđela”, Državno odvjetništvo me tereti za:
- otuđenje 121.000 kuna s računa udruge
- nešto više od 80.000 kuna koje su uplaćene tvrtki Gor-info temeljem ponuda, navodno “fiktivnih”
Zanimljivo, ne tereti me za isplatu preko 200.000 kuna Modelstolariji Šimek, izvođaču radova na Diošu, koji nikad nije isporučio radove u naručenoj vrijednosti. Ah da, radi se o čovjeku koji je pokrenuo kaznenu prijavu protiv mene, prisvojio novac, a jedino u čemu nije uspio je preuzeti vodstvo udruge i kompletnu obnovu dvorca u čemu je namirisao osobitu financijsku korist. No dobro, nećemo o konstrukcijama, držimo se činjenica.
Neosporna je činjenica da sam najveći pojedinačni donator udruge “Grad anđela”, te sam samo u jednom navratu uplatio na žiro račun udruge 60.000 kuna, ostvarenih prodajom knjige “Vidim te”. Morati će mi netko pojasniti logiku uplaćivanja vlastitih sredstava u udrugu, ako postoji namjera prisvajanja sredstava s računa udruge. Jednostavnim rječnikom, javnost je nasjela na priču “pravednika” iz udruge Grad anđela, a slijedom toga nasjelo je i državno odvjetništvo.
Na početku teksta sam napisao da mi se treba suditi, u smislu da je to potpuno zasluženo. Točno je, treba. Potrebno je ustanoviti jesu li sredstva doista potrošena sukladno ciljevima:
- U udruzi “Senzori” na liječenje djece i uspostavu terapijskog rada
- U udruzi “Grad anđela” na obnovu dvorca Dioš i privremeni smještaj korisnika u mojoj kući u Igrišću (“Dom anđela”)
Možda sam i kriv, sve je možda trebalo napraviti na drukčiji način. Sporije i pravilnije, neovisno o tome što djeca i mladi trebaju rješenja bez ikakvih odgoda. Možda je trebalo više misliti na dokumentaciju i formaliziranje projekata, a manje se voditi srcem i rješavanjem trenutnih potreba stotina obitelji. Možda je pravilnije bilo reći NE u brojnim slučajevima i pričekati povoljnije okolnosti za osiguravanje pomoći i podrške. Sigurno sam kriv zbog toga što sam neuredan u dokumentaciji, brzoplet, tvrdoglav.
Ali ja nisam ukrao ničiji novac niti sam oštetio ijedno dijete. Da jesam, stotine roditelja bi stajalo iza kaznene prijave sa zahtjevima za povratom sredstava. Nijedan roditelj nije tražio svoja sredstva natrag, čisto iz razloga što su za bilo kakvu uplatu (članarina, donacija, terapija) dobivali višestruko veću vrijednost za svoje dijete. Ako ne postoji dijete koje je oštećeno financijski, gdje je točno šteta kao element kaznenog djela?
Ono što javnost i sud možda ne uzimaju u obzir jest činjenica da sam ja diplomirani pravnik. Uz to sam i stečajni upravitelj, te ću neskromno kazati da je poznavanje Zakona o obveznim odnosima profesionalno moja jača strana. Da sam htio nešto pronevjeriti, iskoristio bih neku od desetak provjerenih strategija, koje na svakodnevnoj razini koristi nažalost previše Hrvata u svom poslovanju. Ja sam iza sebe ostavio brojne tragove, kako bi u jednom trenutku došli do točke s koje nema povratka. A na toj točki morati ćemo odgovoriti na pitanje:
zašto ne liječimo određene skupine bolesne djece?
Ne, ja nisam anđeo niti sam ičiji spasitelj. Ja sam se samo našao u delikatnoj situaciji u kojoj je bilo potrebno preuzeti odgovornost za postupke koji će donijeti isključivo neugodnosti u životu. No, borba za dobrobit djece poput Vita nije ništa drugo nego rat. A u ratu nema puno lijepih stvari. Većinom se gubi, a najčešće se pitamo zašto smo se uopće borili. I poneki osmijeh u masi zaboravljene djece je jedini pravi odgovor na to pitanje.
