Cijenjeni talijanski magazin L’Espresso donosi priču o našem projektu obnove u Ukrajini

0
11

Cijenjeni talijanski magazin L’Espresso donosi priču o našem projektu obnove stambene zgrade u Pokolitivci pokraj Harkova.

Iako je pred porodom, Irina Ostroverhova više nema krov nad glavom. “Zvat će se Andriy”, govori Irina kroz uzdahe, misleći na bebu koja će se uskoro roditi. Već ima dvoje djece, a prije rata radila je dva posla, u veterinarskoj ambulanti i bolnici. “Sada sam mama s punim radnim vremenom.” Umjesto da pobjegne, odlučila je ostati u Pokotilivki, gradu u Harkovskoj oblasti, regiji oslobođenoj od Rusa. Iako se dogodio raketni udar nakon nekoliko tjedana zatišja, Irina nije klonula duhom. I odlučio je obnoviti svoju kuću, vlastitim rukama. I nije jedina.

Irina i ja u Pokolitivki sa stanarima stradale zgrade

Mnogi su stanovnici uzeli stvar u svoje ruke, nestrpljivi da se vrate živjeti unutar svojih zidina i svjesni dugog vremena potrebnog za obnovu Ukrajine.

Tako i Vjačeslav, koji nikada u životu ne bi pomislio da će se baviti građevinarstvom: “Bit će dugo, ali radimo dan i noć”.
Tu je i Aleksandar Ivanovič Bezruk koji kaže “ovdje sam rođen i ovdje spreman umrijeti ako treba. Prestar sam da pobjegnem.”
Dana 28. travnja susjedna zgrada je pogođena ruskim projektilom pri čemu je poginulo troje ljudi. Eksplozija je oštetila i stambenu zgradu Irine, Vjačeslava i Aleksandra, ali to ih nije primoralo da potraže sklonište negdje drugdje. Krenuli su u obnovu zgrade i polako nakon šoka počeli ponovno živjeti. “Prvih pet dana proveli smo u podrumu. Nismo mislili da sukob može trajati toliko dugo, mislili smo da se radi o provokaciji. Nitko nije znao što učiniti. Samo smo se nadali”, prisjeća se Irina. Ostala je i Svitlana Omelchenko, također iz Pokotilivke. “Ostala sam biti uz svoje roditelje, odlučna da ne odem kako ne bih napustila svoj dom i životinje”.

Na posao su se bacili nakon što su iz Gradske uprave saznali da je financiranje obnove praktički nemoguće. “Nismo imali pojma kamo ići. Održali smo sastanak kao jedna obitelj i zajedno smo odlučili ostati. Neki su bili jako stari, nije im se dalo bježati. Radije su zasukali rukave”, objašnjava Svitlana.

Teška je situacija posvuda, a posebno u selima najudaljenijim od velikih središta. I neće biti bolje u dogledno vrijeme. Prije samo nekoliko dana na Gospodarskom forumu u Davosu ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky govorio je o ogromnoj količini vremena i resursa potrebnih za obnovu zemlje, tražeći međunarodnu potporu. “Grad nam je na kraju pomogao s 10 posto proračuna, ali to nije bilo dovoljno i počeli smo tražiti druge donacije. Imali smo sreću što smo upoznali naše anđele, volontere Flaming Beacona,” komentira Svitlana.

Posebno ime ove organizacije vuče korijene iz romana J.R.R. Tolkiena, čiji je osnivač strastveni fan i odnosi se na vatre koje je zapalio Gondor kako bi pozvao pomoć tijekom bitke kod Minas Tiritha. Slaven Vujić, osnivačFlaming Beacona, u prvoj fazi sukoba bavio se odvođenjem izbjeglica iz pograničnih područja u druge zemlje. „Sa smanjenjem protoka ljudi odlučili smo učiniti nešto za interno raseljene Ukrajince. Evakuiramo ih iz ratnih zona i dajemo im osnovne potrepštine. Ovdje u Pokotilivki, s druge strane, htjeli smo ih podržati u obnovi kuća”.

S njim je i Iryna Vlasenko, iz Dnipra, koja je nakon bijega iz Ukrajine postala volonter. “Znam kakav je osjećaj biti s druge strane”, kaže ona. Napustila je svoj grad 16. travnja. “Željela sam zaštititi svog sina. U Poljskoj sam spavala u autu sa svojim psom Runom osam dana. Bili sam u Zatoru, jer su se tamo sklonile i moja majka i sestre». Nakon što joj je pomogao Flaming Beacon, odlučila je nešto od tog dobra vratiti drugima. “Htjela sam učiniti nešto za svoje sunarodnjake. U Poljskoj sam upoznao čovjeka iz Harkova koji mi je rekao da je zgrada njegovih roditelja u Pokotilivki pogođena projektilom. Prijavila sam to Slavenu i odlučili smo financirati obnovu. Dakle, tu smo.”

Iryna Vlasenko iz Flaming Beacona u Pokolitivci

Unatoč podršci, stanovnicima Pokotilivke nije lako. “Uvijek smo na oprezu, čekajući nešto. Sve se više ljudi vraća u Harkov, ali ne zato što je sada sigurnije. Istina je da se jednostavno navikavamo na rat”, kaže Irina. Sve se u njihovim životima promijenilo, iz dana u dan tjerajući ih da preispitaju svoje prioritete: “Svaki dan se jednostavno nadamo da će svi koje poznajemo preživjeti.”
Možda je nova kuća koja polako poprima oblik mala iskra nade.

Izvor: L’Espresso Repubblica