Autobiografija u nastajanju (Poglavlje I)

0
28

2023. godina će po mnogočemu za mene biti jako zahtjevna i stoga sam odlučio baš u ovoj godini objaviti svoju autobiografiju.
Vrijeme je za velike životne odluke i promjene, a to je sve praćeno osjećajima koje je vrijedno zapisati za neka buduća vremena i za neke druge ljude koji će se u životu naći u delikatnim situacijama, na raznim životnim prekretnicama.

S vama ću podijeliti prvo neuređeno poglavlje moje autobiografije “Genijalna budala”, koju planiram dovršiti do ovog ljeta.

Uvod

23. studenog je, 18:39 upravo svijetli na telefonu. Počinjem pisati svoju autobiografiju, točnije zbirku priča iz mog života. Ovo je četvrti pokušaj pisanja biografije; u prijašnja tri sam previše lagao sebe pisanjem knjiga koja će se potencijalno dobro prodavati. Sad pišem knjigu koja će biti životno svjedočanstvo, ako uspijem zavezati svoj jezik u čvor i pustiti srce da piše o tome kako je kucalo i preskakalo tijekom životnih avantura.

Zašto Genijalna budala? Više puta kroz život, a osobito kroz mladost, sam slušao o tome kako imam genijalne ideje i rješenja. Ono što je ljudima izgledalo kao genijalno, meni je većinom izgledalo kao gnojni iscjedak iz košnice misli. Otkad znam za sebe mozak mi je užurban, stalno zauzet, opterećen brojnim nepotrebnim procesima na koje sam ga primoravao. Učio sam nepotrebne stvari, čitao brdo knjiga, posjećivao brojna mjesta na svijetu. Krajem 90-tih skoknuo sam izmjeriti svoj IQ i rezultat je bio 147 što me svrstavalo u kategoriju u koju pripada samo 2% svjetske populacije, ali nisam bio zadovoljan jer sam bio očito gluplji negoli sam očekivao. No, prema mišljenju većine ljudi oko mene bio sam genij za brojne stvari, tako se u naslovu knjige našla ta riječ. Zapravo sam samo bio sposoban u stvarima o kojima sam puno naučio čitajući; ne vidim ništa genijalno u usvajanju znanja u nekoj prosječnoj jedinici vremena. A kako doći od genija do budale, e to je već moj put, istina i život. Najčešće sam se u životu osjećao kao neprilagođena budala, a nerijetko su me budalom smatrale i pripadnice ljepšeg spola. Nisam siguran koliki je to kompliment, no s vremenom sam srastao s idejom da sam prava pravcata budala. Možda me i dopadne kraljevstvo nebesko uz onu pučku „blago budalama, njihovo je kraljevstvo nebesko“. Zapravo je ispravno

Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,3) 

Koliko sam siromašan duhom, toliko će biti laži i manipulacija u ovoj knjizi. Želim vam da prije svega prihvatite ovu knjigu kao avanturu duha. Dopustiti ćete mi jednu želju – nemojte imati stav o meni. Prepustiti se svojoj intuiciji, zaronite u moj život i zadržite dah dovoljno dugo da pronađete prizore koji vas neće ostati ravnodušnima. Nemojte me mrziti kad pročitate loše o meni niti me nemojte voljeti kad vas moja djela inspiriraju. Namojte mi previše zamjeriti tamo gdje nisam iskren do kraja. Ljudi smo, lažemo se.

Obitelj

Rođen sam u Supetru bla bla bla. Nećemo tako, ne želim vam oduzimati vrijeme nebitnim podatcima. Rođen sam. To je već dovoljno veliko čudo. Stvoren je život buduće genijalne budale. Netko je upalio Play u mom užurbanog mozgu, a ja sam se cijelog života trudio da radi ubrzanijim tempom. Već kao dijete u glavi sam razmišljao o ozbiljnim stvarima. Bio sam iznimno strpljiv i pomalo autistično usredotočen na svoje aktivnosti pa je jednom prilikom kućni poznanik Drago rekao „ovaj mali će vam biti političar – sere i gleda me u oči“. Sjedio sam na svojoj tuti u dnevnom boravku i spokojno kenjao pred gostima. Kasnije se ta sposobnost prenijela na govorni aparat pa sam mogao srati satima do potpuno iscrpljenja slušatelja, odnosno do sveoopće kapitulacije njihove pažnje. Mama je odmah znala da sam dobar materijal za pravnika, što mi u akademskom smislu i piše iza imena. Istini za volju, rijetko sam u životu imao pravo, ali često sam imao pobjedničke argumente.

Rođen sam, dakle, i bio mali ozbiljni čovječuljak, za razliku od tate koji je bio uvijek vrhunski zajebant i od kojeg sam naslijedio djelić satiričnog literarnog talenta. Moj tata je uvijek bio dobar za druge i loš za sebe. Nažalost, naslijedio sam i to. Tati sam zahvalan što me od malih nogu učio širini spoznaje o životu i besmislenosti podjela u društvu. Dok sam rastao htio sam biti sve samo ne svoj „stari“, no danas se ponosim stvarima koje me je naučio i vremenu koje je uložio u mene.

Mama Ana je jednostavno najveći živući čovjek za mene. Ne pišem ovo da joj natjeram suze na oči; ona je moja stijena i moja najveća podrška. Mamina ljubav nikad nije blijedila, čak i onda kad sam bio potpuno u krivu i na skroz krivom putu u životu. Nema drugog objašnjenja nego da je to božanska ljubav prevedena u majčinstvo. 

Seka Jasmina, samoprozvana Minga, se trudila biti što sličnija 8 godina starijem bratu. Nasreću to joj nije uspijevalo. Volim svoju seku, ponosim se svime što je postigla u životu kao samohrana majka. A dan kad je rođena je bio jedan od najsretnijih u mom životu. Nestrpljivo sam je čekao ispred splitskog rodilišta u tatinom društvu, a kasnije sam danima visio nad njenim krevetićem i gledao kako spava. Čuvao sam je i presvlačio, a ona se mami hvalila mojim kulinarskim umijećem. Jednog dana je mama došla s posla, a sestra je sva vesela rekla „brat mi je skuhao najljepše jelo na svijetu!“. U kuhanu rižu što sam je našao zaboravljenu na štednjaku sam umiješao pola tegle majoneze. Genijalno, ha?

Obiteljsko stablo nećemo analizirati do najtanjih grančica, no svakako moramo spomenuti nonta i nonu, baku i djeda. Kakvi su to samo različiti svjetovi bili! Nono Bepo i nona Anđelka su bili katolici; nono je bio „remeta“ u crkvi u Supetru, a ako citiram svoju mamu iz mladosti „hobi mu je bio grobar“. Baka Velenka i djed Slavko s očeve strane su bili požrtvovni i odlikovani partizani, s puščanim zrnima u svojim tijelima tijekom 2. svjetskog rata. Nona je baku zvala „Lelenka“ i unatoč što su pripadale različitim svjetonazorima družile su se uz puno smijeha i međusobnog poštovanja. Djeda Slavka nisam upoznao jer je umro prije mog rođenja; iz rata je izašao kao major JNA, ali zbog razuzdanog duha i temperamenta nije baš smatran cvijetom na obiteljskom stablu. Nono Bepo je bio sušta suprotnost s iznimno blagim karakterom. Nije mogao podići ruku na svoju djecu u smislu odgojne mjere koja je danas izrazito nepopularna. Nona bi mu često govorila „udri hi bogati, ča čistiš prašinu s njih!“

Kroz ovu knjigu vraćati ću se često na njihove životne mudrosti. Najupečatljiva mi je svakako nonotov odgovor na pitanje kako ga nije strah moliti se noću na groblju.

Moj Bepo je rekao „ne boj se sinko mrtvih, boj se živih“.


Želim slavu

Kao dijete sanjao sam slavu. Već od prvih razreda osnovne škole, razmišljao sam o slavi i svom mjestu u povijesnim knjigama. Ok, radio sam to u pauzi razmišljanja o Dijani, mojoj prvoj ljubavi, koja je danas udana za mog predragog prijatelja Guinu. Smatram da je oduvijek u meni tinjala želja da budem u nečemu najbolji, proslavljen, opće poznat. Želja mi je kroz nekih četrdesetak godina ispunjena na najmanje očekivan i željen način, ali o tom potom. Imam ja štošta još za ispripovijedati u ovoj autobiografiji. Tek sam sjeo na toalet.

Dakle Dijana, ovaj … slava. Da. Imao sam i prigodno ime. Slavni Slaven. U to vrijeme na relaciji Split – Supetar je vozio trajekt „Slaven“ pa je nona često govorila susjedama „eno mi gre moj trajekt“ uz grohotan smijeh. Ok, bio sam debeljko, istina. I malo truntav, kako bi se reklo. Na to dodajte frizuru „na teću“ kako nas je obično šišao legendarni supetarski brico Andro, tatin prijatelj. Relativno rano sam shvatio da nisam osobito nadaren za sport, na moje silno razočarenje. Ipak, trenirao sam redovno i ubilježio nekoliko nezaboravnih nastupa za supetarski nogometni klub „Jadran“. Nezaboravnih jer su moji potezi više bili za rubriku „vjerovali ili ne“. Ipak, zabio sam gol u Srinjinama u blatu do koljena; promašio sam loptu dovoljno da ona pod neočekivanim kutem prevari zbunjenog vratara. Drugi gol je zabio Gvido na moju asistenciju i to su moji najslavniji nogometni trenutci nakon kojih sam nabio glavu u pečene kokoši koje je na put nosio vođa puta zvani Debeli Jugoplastika. Pred kraj osnovne škole zabio sam i četiri koša Omišu u našoj pobjedi od pedesetak poena razlike i rasplakao jedno dijete ukravši mu loptu. Već se tada moglo reći da sam kradljivac.
Igrao sam i protiv moćnih juniora Jugoplastike i jednom čak bio blizu lopte. Čudo.

Od sporta do sporta sam lutao i tražio slavu. I pronašao je na šahovskoj ploči. Kad sam bio peti razred osnovne škole, legendarni profesor matematike Ivo Petrović Mikelanđelo je organizirao šahovski turnir. Znao sam micati figure dovoljno za pobjedu protiv moje vršnjakinje iz razreda Tamare, a nedovoljno za pobjedu protiv Silvija, poznatijeg kao Šime Čokolino. Savladao me trikom i probudio zmaja u meni. Zainatio sam se da ću postati slavni šahist i pokupio iz biblioteke dostupne šahovske knjige. Za sljedeće prvenstvo sam se ozbiljno pripremao do mjere da sam tatu nagovorio da na ručak doma pozove Duksa, ponajboljeg šahistu Supetra. Igrao sam s Duksom i s vremenom sam uzeo svoj prvi remi.

U šestom razredu sam pristupio prvenstvu sa šampionskim ambicijama. Okončao ih je dvije godine stariji Mojmir, pobjedom u svojevrsnom polufinalu. Bio sam nevjerojatno ljut i razočaran, iako sam primio diplomu za 4. mjesto. Za dječaka iz šestog razreda je trebalo to biti dovoljan razlog za zadovoljstvo, s obzirom da su ispred i iza mene u vrhu poretka bili sami „osmaši“. No, ja sam na to gledao sasvim drugim očima. Želio sam biti prvak, ući u povijest šaha.

Sljedeće godine stigla je nova prilika, no već sam tad bio u statusu favorita. Vježbao sam sa mojim susjedom Strahinjom, dok mi je sparing partner bio moj prijatelj Guina. Na polju smo igrali skoro svakodnevno šah i vjerojatno je rezultat bio nekih 250:100 za mene. Sudbina je htjela da se nađemo i u samog završnici školskog prvenstva koje sam osvojio uvjerljivo bez izgubljenog boda.

Sljedeće godine sam kao „osmaš“ stigao na prvenstvo kao apsolutni favorit i osvojio prvenstvo ponovno bez izgubljenog boda. I zaradio svoje mjesto u povijesti. O dvostrukom podvigu pisala je kratko Slobodna Dalmacija. Mali genij iz Supetra. Nakon toga tukao sam sve lokalne šahovske znalce, a jedini koji me na tom putu zaustavio je moj pokojni prijatelj dr. Milan Glavaški. Veći genijalac od mene, da. Imao je IQ preko 150 i bio ljudina, prava ljudina.

Šahovska slava se nastavila i prelaskom u prvi razred srednje škole. Nažalost, srednja škola nije imala šahovski turnir, no osnovna škola me pozvala na supermeč s novim prvakom škole, Igorom. Završilo je 3:1 u moju korist, no nisam bio zadovoljan jer sam izgubio jednu partiju nepažnjom. Oduvijek sam bio užasno strog prema sebi zbog svojih pogreški i neumorno analizirano uvjete pod kojima sam ih počinio.

O svemu tome ponovno je pisala Slobodna Dalmacija i stekao sam slavu kakvu sam želio, čisto kao aperitiv većoj slavi. Šah je polako nestajao iz nog života zbog izostanka šahovskog kluba na Braču, te su u moj fokus došli borilački sportovi. Ipak, obećao sam sebi da ću jednog dana na Braču pokrenuti šahovski klub i djeci omogućiti ono što ja nisam imao – trenera i stručno vodstvo. Još uvijek planiram održati to obećanje.

Želim još slave … ali i komade

U srednju školu sam ušao sa „highkickom“ u glavu. Moje zanimanje za borilačke sportove me dovelo do Renčija i Ivice koji su kao „trenirali“. Treniranje se svodilo na to da Ivica gleda VHS kasete i poteze Branka Cikatića izbježava na nepokretnim i pokretnim metama. Na našem prvom treningu prilično mi je pokosio snove da ću biti prvak u full-contactu o čemu sam razmišljao poslije gledanja Van Dammeovog „Krvavog sporta“. Renčija sam uspio uloviti na prepad, ali nisam mislio da netko može tako dignuti nogu visoko kao Ivica. Upravo tog dana je nastalo nerazdvojno prijateljstvo; nitko me u životu nije istukao kao moj najbolji prijatelj i kum Ivica. Čitavu moju mladost smo bili nerazdvojni, trenirali i radili zajedno. Ivica je bio uvijek bolji, precizniji, hrabriji, no vukli smo jedan drugog. Mislim da ne postoji čovjek sa ispravnijim moralnim vrijednostima; Ivica je prava poštenjačina, razvijenog osjećaja za dobro i zlo. Zapravo smo u mnogočemu bili suprotnosti; Ivica je uvijek bio pravi sportaš, a ja sam bio više glumac. Ja sam često plesao na rubu zakona, a Ivica je bio uvijek pravednik. Izvrsno smo se nadopunjavali, obogaćivali jedan drugoga i dan danas ukrstimo rukavice kad je takva prilika. I ja opet dobijem po lampi.

Želio sam uvijek još slave. Kasnije ću je postići i u borilačkom sportu i biti na krvu svijeta, ali ne zbog borilačkih sposobnosti već zbog veliko znanja o borilačkom sportu. Uz slavu sam već u srednjoj školi želio imati najljepše i najpopularnije djevojke. Nisam spadao u red momaka koji su bili vrlo popularni među djevojkama, ali sam vješto to kompenzirao humorom, inteligencijom, snalažljivošću i upornošću. Imao sam uvijek neobično puno uspjeha kod žena jer sam poput predatora pronalazio njihove slabosti i interese, a onda razvijao strategiju za osvajanje njihovih srca. Za mene je to bila psihološka igra, zanimacija, nadmetanje. Kad bi podignuo zastavu na osvojenoj tvrđavi, sve bi mi ubrzo dosadilo. Želio sam još, još i još.

Istina je da nikad nikome nisam pričao o tome. Vjerujem niti Ivici. Uvijek sam u sebi osjećao tu nezadrživu želju za priznanjem moga djela. Želio sam slavu u poslu, u struci, u hobijima – bsaš u svemu čega sam se uhvatio. I dan danas kao zreliji čovjek koji je na mnogim poljima veteran, ja želim slavu. Najiskrenije. Želim biti netko, želim biti zapamćen, ne želim biti sivi nadgrobni spomenik koji govori da je netko živio crticu između godine rođenja i godine smrti. Ja želim živjeti punu, debelu liniju.

Srednju školu mogu sažeti u Domovinski rat, Guns n’ Rosese, K-1, čitanje brojne literature, gledanje VHS kaseta, otkriće pornjave, otkriće sisa i ostalog, prva pijanstva, početak gubitka kose, pisanje prvih pjesama, zaluđenost prvih kompjuterom i igranjem Diabla, neumjerenost u francuskoj salati.

Zapravo, ja sam uvijek živio u svom nekom zamišljenom svijetu. Već tada sam čitao „Dinu“ Franka Herberta, razna djela J.R.R. Tolkiena. Razvio sam ljubav prema fantaziji i često dugo ostajao u njoj jer u stvarnosti je divljao Domovinski rat, komunisti su poželjeli raj, raspadala se moja šira obitelj, tata je polako zapadao u depresiju. Htio sam biti junak nečijeg romana, netko tko će mijenjati svijet, neovisno o tome je li to zbilja ili samo fantazija. U mojoj glavi bio sam ljubavnik Michelle Pfeiffer u koju sam se zaljubio gledajući „Rusku kuću“ sa Sean Conneryjem. Shvatio sam da u mašti mogu biti sve i odlučio sam u životu maštati nakon što sam pročitao riječi Pabla Picassa:

„sve što možeš zamisliti je realno“