Na prvi spomen apneje brojni ljudi će reći da su čuli nešto o toj bolesti iz medija, dok će drugi tu opaku bolest poistovjetiti s “nekim tamo hrkanjem”. Istina je da je apneja u snu javnosti većinom nepoznata. Bila je i meni sve do 2014. godine kad mi je službeno dijagnosticirana ta bolest. U godinama koje su uslijedile ona je zaprimila ekstreman oblik i negdje od kraja 2016. godine svake noći moje disanje kontrolira aparat za potpomognuto disanje, točnije CPAP (Continous Positive Airway Pressure) aparat.
No, krenimo redom i upoznajmo apneju.
Najjednostavnije rečeno apneja predstavlja prestanak disanja u snu. Do prestanka disanja može doći iz više razloga. Najčešće je riječ o fizičkim preprekama u dišnom sustavu, a u tom slučaju govorimo o opstruktivnoj apneji (OSA). Postoji i centralna apneja u kojoj mozak ne šalje odgovarajuće impulse za disanje. Ako ste baš loše sreće poput mene, može vas dopasti mješovita (hibridna) apneja koja je zapravo kombinacija opstruktivne i centralne apneeje.
Najčešći oblik apneje je opstruktivna apneja gdje postoji određenja smetnja (opstrukcija) u dišnim putevima. To mogu biti uvećane mandule, meka tkiva, a razlog opstrukciji može biti i uvučena čeljust ili neka druga morfološka karakteristika. Medicina tu nastoji pomoći kroz kirurško uklanjanje prepreke, čemu sam i sam bio podvrgnut 2014. godine u bolnici Sv. Duh. Zahvat punog imena uvulopalatofaringo plastika je proveo doc. Šimunjak, ali nakon kratkoročnog poboljšanja moja je apneja ipak poprimila ekstremniji oblik.
Ekstremnost apneje određuje se mjerenjem AHI indeksa (Apnea Hypopnea Index) kroz postupak kojeg nazivamo polisomnografija.
Tim postupkom utvrđuje se učestalost prestanka disanja tijekom noći; ako vam je utvrđen AHI Index 25, to znači da 25 puta u jednom satu prestajete disati tijekom spavanja. Apneja predstavlja potpuni prestanak disanja trajniji od 10 sekundi, dok hipopneja predstavlja djelomični prekid disanja tijekom kojeg se dišni putevi značajno zatvaraju no ne potpuno, što rezultira plitkim disanjem.
Ekstremna apneja označava stanje u kojem pacijent ima AHI indeks veći od 30. Meni je takav AHI utvrđen 2015. godine, a tijekom 2016. godine je narastao na preko 50 zbog čega mi je i dodijeljen CPAP aparat kao stalna ventilacijska podrška. Kroz godine moj AHI indeks je nastavio napredovati pa je tako 2018. dosefao vrijednost od 88, a 2020. vrijednost 107. Drugim riječima, bez ventilacijske podrške moje disanje prestaje 107 puta u jednom satu, te preko 500 puta u jednoj noći.
A kako izgleda prestanak disanja u praksi? U ranijim fazama bolesti najprimjetniji simptom je snažno hrkanje uz čudne zvukove pri naglom buđenju. Osoba najčešće nije svjesna prestanka disanja koji nekada može potrajati i više od 40 sekundi, te nastavlja spavanje do sljedeće epizode apneje ili hipoponeje. Noć isprekidana epizodama gušenja je vrlo isrcrpljujuća i sljedećeg jutra “apnejaš” se budi umoran, zbunjen, s čestim glavoboljama. Slijede problemi smanjene koncentracije koji se osobito izražavaju u vožnji, te nagle promjene raspoloženja često praćene epizodama depresije.
Osim što apneja uzrokuje kronični umor, ona može uzrokovati i razne druge teškoće poput dijabetesa i visokog tlaka, a nepravilno disanje ujedno oštećuje i srce te može biti razlogom srčanih i moždanih udara. Nažalost, ne postoji statistika koja dovodi u vezu apneju i upravo spomenute fatalne posljedice, no istraživanja u razvijenim zemljama ukazuju na značajno povećanje rizika od moždanih i srčanih udara uslijed neliječene apneje.
Liječenje apneje uglavnom se svodi na opće savjete oko reduciranja tjelesne težine, a kod ekstremnog oblika apneje (AHI veći od 30) pacijentu se propisuje upotreba ventilacijske podrške noću. Lijek za liječenje apneje nažalost ne postoji, a i sami razvoj bolesti poprilična je nepoznanica. Sve to zajedno apneju svrstava u red tihih mučitelja i ubojica.
Tijekom posljednje četiri godine podijelio sam s raznim profesorima i znanstvenicima niz svojih iskustava za ublažavanje simptoma apneje. Iako je to vrlo individualna bolest, vjerujem da su neke tegobe zajedničke većini pacijenata. Otkrio sam da spavanje s glavom u povišenom položaju značajno pomaže, kao i spavanje s trudničkim jastukom na lijevom boku, u položaju kojeg zovem “noćni maratonac”. Radi se zapravo o reduciranju pritiska na ošit, te oslobađanju donjih dišnih puteva. Razvio sam ujedno i niz tehnika za “resetiranje” dišnog sustava; naime, često se prilikom buđenja događa da zrak ne dolazi odmah. U mom slučaju to čekanje prvog sljedećeg normalnog uzdaha se znalo protegnuti i na 20-ak sekundi koje su trajale kao cijela vječnost. Tu sam naučio jedan trik – dobro se poslužiti čašom vode jer gutanje tekućine nasilno stavlja u funkciju čitav dišni aparat. Ako se ne ugušite vodom, prodisat će te.
I to bi bilo to, za neki uvod u apneju. S vama ću dijeliti svoj suživot s tom nepoznatom bolešću, a iscrpljujuću borbu za zrak detaljnije opisujem u svojoj autobiografiji “Genijalna budala”. Život s apnejom je težak; nakon što vam otme zrak, uzima vam i mir, koncentraciju, te uzrokuje niz neuroloških problema. No, život s ekstremnom apnejom je moguć ukoliko redovno koristite ventilacijsku podrške promijenite svoje životne navike. Pravilna dijeta, kontrolirano vježbanje, vježbe disanja, meditacija – sve to podiže kvalitetu života pacijenata koji pate od apneje u snu. I kad sva nada nestane uvijek nam ostaje vjera – vjera u prvi sljedeći udisaj.
