Alojzije Stepinac je jedna od najkarizmatičnijih osoba u povijesti Crkve u Hrvata. Zagrebačka nadbiskupija ima cjelovitu zbirku informacija o životu Alojzija Stepinca, stoga ja ovdje neću ponavljati javno dostupne informacije. Ja ću podijeliti svoje osobno iskustvo vjere ojačane Alojzijem Stepincem, s tim da je moja početna točka u svemu bilo posvemašnje nepostojanje vjere u Alojzija Stepinca.
Stepinac mi je naprosto nije sviđao. Nisu mi se sviđale poveznice s ustaškim režimom Ante Pavelića, koje su povijesna istina ma koliko to Crkva želi prikazati benignim. Smatram da je puno korisnije pojasniti okolnosti u kojima je Nezavisna Država Hrvatska zatekla tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, koji se našao između brojnih vatri tijekom plamtećeg Drugog Svjetskog Rata. Očuvati katoličku vjeru i razvijati je življenjem evanđelja u paklu rata i zločina, je nešto što je povjereno samo najvećim Kristovim pouzdanicima.
Stepinac je nesumnjivo jedan od njih.
Osobno sam uvijek zaobilazio teme o Stepincu, kao i molitve upućene njemu. Nisam mario za njegovu blaženost i svetost jer ga u srcu nisam osjećao svojim. Tri mjeseca sam proveo u napuštenom dvorcu u sklopu projekta Grad Anđela, te sam odmah pored skromne sobice imao kapelicu u kojoj su zbile slike raznih svetaca. Svaku noć bi se pomolio pored svake slike, a Stepinca sam uvijek preskakao.
No, netko se pobrinuo da baš njegov život stalno buja pred mojim očima. Doslovce sam zapinjao za Stepinca na svakom koraku svog puta, a u trenutku kad je počeo progon koji će me razapeti pred grlatim narodom, Stepinac je počeo rasti u mom srcu. Jesam li ja izabrao njega ili on mene, ne bih znao reći.
Počeo sam proučavati njegov život i sve što sam dublje ulazio u njegova razmišljanja, pronalazio sam sve više nade za sebe.
A nada mi je trebala. Počeli su me napuštati bliski ljudi, ljudi koje sam zaista volio. Ususret suđenju na kojem me nije moglo čekati ništa lijepoga, osjećao sam se zaista sam. Baš kao Alojzije Stepinac u procesu kojeg je pokrenula komunistička vlast i zbog kojeg je proveo punih 16 godina u zatočeništvu. Snaga koju je imao Stepinac tijekom cijelog postupka jednostavno nije s ovoga svijeta. Poželio sam i ja takvu snagu, molio se za nju. I došla je u posve neočekivanom obliku – u obliku nebeske zaštite Alojzija Stepinca. Pitati kako, zašto, čemu – vjerujte nema smisla. Možete vjerovati ili ne.
Stepinac je postao moje utočište. Točnije, jedno od mojih utočišta. U njegovoj vjeri sam pronalazio sve ono što mi je nedostajalo kako bi i ja mogao nositi svoj križ kojeg sam odabrao. Brojne molitve su mi uslišane tijekom posljednjih godina, a vjerujem da je to zasluga mog nebeskog zaštitnika. Ovako manjkav i grješan, mora da sam imao moćnog nebeskog saveznika u preživljavanju i postizanju spokoja!
O ulozi blaženog Alojzija Stepinca u izgradnji moje postojanosti, pišem više u svojoj autobiografiji “Genijalna budala”.
U znak hvale Alojziju Stepincu za sve isprošene milosti, podignuo sam Facebook stranicu Stepinac, koja je ujedno i moj prilog njegovoj svetosti.
Napisao sam i sljedeće stihove koje su prenijeli različiti katolički mediji:
SVETOSJAJNI
Silan narod tek se budi
ko dojenče gladnih usta
slobodan se svijetu čudi
nestala je magla gusta
Ko ljubav tiha i tajna
hrvatska niču gnijezda
miluje ih svetosjajna
iznad Krašića zvijezda
Pobijedio je lav Hrvata
ljubav sestre, ponos brata
slave ga nebeska vrata
Istina se s neba smije
požderale sve se zmije
svet ćeš biti, Alojzije!
