Božji šah

Bili smo na plesnjaku. Prštali smo od veselja i dobrog raspoloženja. Apsolutno nijednog problema u životu nitko od nas nije imao u tom trenutku. Naravno, mora da je ovo san. Nema veze, neka je, samo neka traje …!
Meni slijeva slijedi nepoznata, prekrasna, plava djevojka. Ima duboke plavo-sive oči kao moja prijateljica Lea, ali je izgledom potpuno drugačija, kao neka njena sestra. S desna mi sjedi prijatelj Kike s Brača. Kaže mi – drago mi je da si konačno upoznao nekog sebi posebnog. Nepoznata, neopisivo mila djevojka, ustane uz poljubac i graciozno odšeta od našeg stola. Okrene se još jednom uz pogled pun ljubavi na koju nisam navikao.
Sretan sam nekako, nemam svoj uobičajeni “grop” u želudcu. Ovo mora da je san, ali valjda neće uskoro završiti. Tako trebam san koji na sekundu pobjeđuje stvarnost.

Pričamo Kike i ja, prije nego što će se i sam popeti na binu sa svojom mandolinom. Kažem mu – brate, ja ni ne znam koja je ovo djevojka točno. Patim od apneje i gubitka pamćenja, počeo sam igrati šah da mi mozak malo oživi. No iskreno, ja sam sve češće zbunjen i teško se snalazim.

Kaže mi Kike, dobro je to. Jesi li se obratio Gospodinu da malo pomogne? Odgovoram da su molitve najčešće bez odgovora, da patnja nije manja nijedne noći. Pričam mu kako teško vozim i kako se vrlo teško koncentriram na bilo kakav posao. Pričam mu kako gubim pamćenje. I sve to doista jest tako izvan snova. I mnogo gore.

Kaže Kike – ajde ja ću ga sad pozvati i odmah će On doći. Nije ni dovršio svoju rečenicu, a mojim tijelom je prostrujao govor kojeg nisam razumio. Ali razumio sam osjećaj. Najljepši osjećaj ikad, nedoživljen i nepoznat. Čitavo tijelo mi je ugodno vibriralo, kao da sam jedna moćna mašina pod haubom, spremna za pobjedu u svakoj utrci. Negdje izdaleka mi se činilo da samnom nešto turira u ritmu Regice, moje ventilacijske podrške. I dalje sam mogao čuti veselje, ali ja sam bio u nekom crnom tunelu, u kojem su odjekivale misteriozne riječi jednog zvonkog glasa koje su odagnale sve misli i boli.
Potpuno sam preplavljen osjećam za kojeg nikad ne želim da me napusti.
Je li ovo staza za raj, pitao sam se. Je li patnja konačno stala? Je li ovo Božji slavoluk kroz koji me je konačno pozvao da prođem?

Ah, taj maštoviti mozak. Još smo uvijek na plesnjaku, a moje tijelo je preplavila neka posve silovita milost. Osjećam spokoj koji nije s ovoga svijeta. Slijeva mi sad sjedi mlad momak ozbiljnog lica. Tko je taj, ni njega se ne sjećam? Pitam Kiku tko je taj, blago oklijevajući jer sam mu zapravo htio reći što mi se događa s tijelom.

Pogledao me toplo prijateljski, pokazujući da zna što mi se događa i dodao – taj će pjevati umjesto mene.
——

Budim se jutros u 6:20. Posljednji pogled na sat sam imao u 23:50. Spavao sam nevjerojatnih šest i pol sati. Požurio sam zapisati fragmente riječi koje je izgovarao misteriozni glas. Nikakvog smisla nemaju.
Uguglavam riječi. Iskače riječ “otrov” na raznim jezicima. Na filipinskom najviše. Jesam li ja konačno poludio? Umjesto stazom k nebu, možda sam skrenuo stazom k Vrapču?
Zasigurno ću dugo vremena dešifriravati ovu tajnovitu poruku i tunel u kojem je nestao, barem na trenutak, otrov koji me zarobio. Bolest koja me okovala.

Gledam statistiku koju vodim vezano uz apneju. Posljednji put sam više od pet sati spavao prije točno 400 dana. Je li moguće da se ove noći nijednom nisam probudio?
Razmišljam i ne pronalazim nijednu bilješku, nikakav trag noćne aktivnosti.

Kako li je samo savršeno biti odmoran!
Pucam od svježine jutros. Kakav dar, Bože moj! Potpuno sam zaboravio kako je biti odmoran.

Grize me savjest. Potpuno sam zaboravio cijele ove noći na Vita. Obično kratim noći pisanjem i sklapanjem akcija za mog neobičnog dječaka, na putu njegovog boljeg zdravlja. Ovo bijaše jedna vrlo sebična noć, daleko od njega i daleko od mojih banijskih pustolovina. Grize me savjest, ali i dalje spokoj nekog posve zaboravljenog odmora duše i tijela vlada u meni, osjećaj kojeg se ne želim odreći barem danas.

Jeste li odmorni često ujutro i jeste li izbjegli noćna gušenja i borbe za zrak? Jeste li se pobudili živi, za razliku od nekih koji su doista krenuli tunelom prema nebu?
Ako jeste, zašto ne vjerujete da vam je sve moguće?

Znate da sam vrlo maštovit čovjek i ovo sve može biti plod jedne neobuzdane mašte.
Posljednih tjedana igram šah i pokušavam pomoći svom mozgu da bolje regulira san.
Ako vam je tako lakše, zahvalite se toj divnoj igri i poučite svoju obitelj da se druži za pločom, za dobro raspoloženje i zdravlje vašeg mozga.

Ako pak vjerujete da Bogu pripada sva hvala, zapamtite da nijedna molitva nije uzaludna.
Ona može biti bez odgovora, ali ne nestaje na nebu kao trag od aviona. Svaka molitva je mali kapilar u krvotoku njegove ljubavi.

Ja ću sebi reći da je Bog sinoć odigrao velemajstorsku partiju šaha zbog koje se osjećam ispunjeno i odmorno. Proći će još dugo vremena da zaista razumijem Njegove poteze. To što znam micati figure, ne znači da razumijem igru. I da pročitam knjigu o otvaranjima, knjigu Otkrivenja, možda bi tek dobio ideju o smislu zbog kojeg koračamo u život poput pješaka na d4 ili c4.

Odmoran sam. Ništa drugo nije važno ovog jutra, osim dobrog jutra!

Prethodna objavaSVE ZA VITA U Ukrajinu po nadu
Sljedeća objavaPJESMA Ležala je u cvijeću
Slaven Vujić
Stvaranje je uvijek bila moja strast. Stvarati poslove, projekte, knjige. Danas pišem priručnike za samoizdavače na engleskom jeziku, a na svom jeziku razne priče, slikovnice i poeziju. Pišem i izvodim Šjor Farabuta na čakavici. Gutam sva štiva vezana uz Tolkiena i vodim Tolkienology, humorističnu stranicu baziranu na njegovim djelima. Literarna sam lutalica, što sasvim dobro paše uz moja razmišljanja o životu. Tolkien me najbolje poznaje kad kaže "nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here