BANIJSKE KRONIKE 1/20 Tužno mjesto u povijesti

Potres u Petrinji

Dvadeset i deveti je dan prosinca, godine koja je po mnogim parametrima jedna od najgorih u povijesti Europe. Borili smo se cijelu godinu protiv nevidljivog neprijatelja koji nas je natjerao da nosimo maske i održavamo socijalnu distancu. Često ljudi grade zidove kako bi se odvojili od drugih, a u 2020. za isto je potreban bio samo sićušni mikroorganizam. Svi smo jedva čekali da godina na izdisaju što prije izdahne.

Tog jutra pisao sam rasplet u svom prvom romanu. Moj glavni junak Džoni Bojak je upravo uživao u razvratnim čarima Sankt Petersburga dok sam zurio kroz prozor u nešto što bi bilo tipično neuredno dvorište da nije raščupanog zelenila koje stvara privid netaknute prirode. Točnije, priroda oko moje kuće je izvorna i netaknuta samo zato što sam beskrajno lijen i nemotiviran baviti se vrtlarskim i domarskim poslovima. Umišljam si da sam pisac pa radije obrezujem riječi i utopijski sijem sjeme neke bolje budućnosti, iako u stvarno većinom literarno lutam i nabijam glavom u zid.

I zid se počeo tresti. Čitav Sankt Petersburg u mojoj glavi je pobjegao na drugi kontinent, a vrata mog ormara su se tresla kao da je iza njih tulum pijanih kostura. Potres. Odlučio sam ostati miran, iako mi je kroz glavu prošlo stotinu misli. Kao i većini ljudi, glavna misao je bila koncentrirana oko želje da podrhtavanje prestane. Nakon petnaestak sekundi to se i dogodilo, no tek tada me preplavila neka čudna jeza, nekakav sasvim neopisivi strah. Nisam se bojao za sebe, već za neke daleke ljude jer sam znao da smo upravo doživjeli najsnažniji potres u hrvatskoj povijesti. Otvorio sam Facebook i prozujao kroz brojne statuse o potresu, a zvonjava mobitela mi se učinila zlokobnija nego ikad. “Barba bojim se”, čuo se moj uplakani nećak s druge strane. “Potres je bio i sve je padalo”, nastavio je moj voljeni dječak koji je baš na nesreću, bio sam kod kuće. Smirio sam ga iako je u meni rasla tjeskoba; jednostavno sam znao da ćemo ovog puta brojati teško ozlijeđene ljude povrh brojnih šteta. Seku sam dobio na telefon tek nakon desetak minuta, kako bi čuo da su ponovno trčali panično iz zgrade na livadu.
Gdje je bio potres, braco?

Petrinja. 6,5 po Richteru govore prva izvješća. Osvježavam stranice raznih portala dok ubrzanim korakom šetam besciljno po kući. Tog trenutka je prestala moja kućna njega na kojoj sam bio gotovo cijeli prosinac. Čitav mjesec sam se borio s podivljalom apnejom zbog koje nisam mogao dobro disati u snu, a početkom prosinca su kulminirali problemi i s artropatijom autoimunog porijekla koja mi je ograničila kretanje. Mislim da nikad u životu nisam bio u lošijem zdravstvenom stanju. Petrinjski potres je bio kao nagla injekcija steroida pred važnu utakmicu, jedan nevjerojatan adrenalinski “šut” koji me podignuo iz ležećeg “ureda”. Kojih petnaestak minuta nakon potresa nazvao sam prijatelja Miru da čujem kako su sve doživjeli i najavio mu da planiram krenuti za Petrinju. Kratko mi je odgovorio – samo javi kad idemo.

Kad sam vidio prve fotografije srušene petrinjske jezgre, počeo sam se spremati. Čitavog mjeseca su moje jedine rute kretanja bile podsljemenske vožnje s Vitom i tjedni odlasci u dućan, u kojem sam se osjećao kao pijani kirurg. Iz ormara sam izvadio maskirnu jaknu koju nisam nosio još od svojih neslavno završenih dioških dana. Posljednji podatak koji sam pročitao na portalima je bila smrt jedne djevojčice u centru Petrinje. Tu sam stao s čitanjem i pripremio se za odlazak u srce potresa. Znao sam da se dogodilo nešto što je promijenilo brojne živote i otvorilo velike rane jednog zaboravljenog područja. Nepuna tri sata nakon potresa, bili smo na putu za Petrinju s “paukom” vučne službe. Računali smo da će kamion s kranom dobro doći u čišćenju ruševina.

Iako smo tijekom vožnje pratili vijesti koje nikako nisu bile obećavajuće, nastojali smo zadržati nekakvu pozitivu u zraku. Nje je nestalo negdje na Mostu Brest, kad smo vidjeli oštećenu cestu i sve razrušenije objekte u blizini. Tješili smo se idejom da možda neki objekti nisu svježe stradali već ih je nagrizao oštar zub vremena, osobito onog ratnih devedesetih. Međutim, uvodni kadrovi Petrinje, nešto više od četiri sata nakon razornog potresa, prebrisali su svaku nadu da je razaranje predimenzionirano poslovično senzacionalističkim novinarstvom. Srušeni krovovi, detronizirani dimnjaci, razvaljena dvorišta i ljudi u šoku koji sjede u njima ili grozničavo šetaju pred svojim kućama u nevjerici. To je bila Petrinja na izdisaju godine koja se odlučila na gromoglasnu tektonsku ariju prije padanja zavjese na horor predstavu zvanu “Godina 2020.”. Vozili smo se šutke gradom u kojem su policajci bespomoćno mlatarali rukama ako nisu širili iste u nevjerici, dok su vatrogasne sirene zavijale gradom koji je ranjeno stenjao ciglama i crijepom.

Špiček Team u pomoć Petrinji

Probili smo se do centra i došli kao poručeni s obzirom da nijedan “pauk” nije bio na vidiku, a bilo je potrebno očistiti trg od automobila kako bi se postavio punkt za hranu. Miro i Filip su se dali na posao, dok sam ja prošetao do obližnje stare jezgre koja je izgledala kao prašnjava holivudska kulisa ljutog okršaja kod O.K. Korala. Još jednom ove godine odvojio nas je od redovnog života nevidljivi neprijatelj. Prvo je ulicama zagospodario mikroorganizam, a potom siloviti potres.
Čovjek se počeo silno bojati ulice …

Slomljeno srce Petrinje

Iako je pozornost svih zaokupljala golema rupa na staroj zgradi čija je slika obišla cijeli svijet, moj pogled se nije odvajao od lampiona na hrpi cigli. Tu je netko izgubio život. Netko jako mlad. Plakao bi, ali rat je trajao. Prodorni jecaji jedne majke ostali su zapisani u svakoj ogoljenoj cigli i u svakom napuklom crijepu.

Petrinja i Majske Poljane zavijene u crno

Prijavio sam se za pomoć u još terenski neformirani stožer civilne zaštite, stavio nas na raspolaganje vatrogasnom zapovjedniku. Jedan čovjek davao je upute vojnom bageru i kamionu, činio mi se jako poznat. Obratio sam mu se i ponudio pomoć s našim kamionom, ali je bio prilično pogubljen i govorio je podosta nepovezano, dok mu je mobitel bjesomučno zvonio. Počeo sam davati upute vozaču bagera, zamolio policajce da udalje civile od ruševina. Uopće nisam razmišljao zašto to sve radim, ali svo to stradanje je postalo dio mene na posve neobičan način. Kako sam nosio maskirnu uniformu koju mi je dao prijatelj Ivan na Diošu, vjerojatno je netko povezao da sam iz neke lokalne braniteljske udruge. Nisam ništa pojašnjavao nikome, vukao sam prve poteze koji su mi se učinili logičnim, kad je već na terenu nedostajalo koordinacije. Nitko nije znao odgovoriti na pitanja tko upravlja krizom, a lutajući volonteri su poput papiga ponavljali da je stožer na trgu iako smo gotovo stajali na trgu i nije bilo nikakvog stožera. U međuvremenu je stigao kruh uz par paleta vode, a ujedno i loše vijesti iz Majskih Poljana. Potvrđeno je bilo još nekoliko smrtnih slučajeva. Epicentar je potvrđen kod sela Strašnik, kojeg sam satima nakon toga zvao Stršnik, čime sam otpočeo serijal pogrešnog nazivanja banijskih sela. Pomislio sam kako nikad nisam čuo za to selo i kako je na težak i mučan način to selo ušlo u povijest. Bit će simbol jednog nezapamćenog stradanja.

“Izgubio sam kuću ’91 brate i evo sad opet”, priča nam slučajni prolaznik kojeg smo povezli u kamionu da mu pomognemo oko dimnjaka, što na kraju nismo mogli. Njegove riječi će me zauvijek pratiti, kao i nezadrživa suza u njegovom oku, unatoč velikoj želji da ostane pribran. Oko nas zijevali su otvoreni krovovi grada koji nije spavao i koji dugo nakon tog kobnog 29.12.2020. neće više mirno spavati. Mrak se spustio na razrušeni grad dok su rijeke ljudi i vozila stizale u ranjeno srce Hrvatske. Uplašeni Petrinjci sjedili su po dvorištima svojih kuća i na pločnicima nadomak ceste, preselivši svoje dnevne boravke pod prašnjavo zvjezdano nebo.

Dnevni/noćni boravak u Petrinji

Razmijenio sam brojeve s lokalnim volonterima i obećao se vratiti sutra, dok mi je Inbox bio sve ispunjeniji porukama ljudi koji su tražili svoju rodbinu i prijatelje u Petrinji i okolici. Pomažući im s informacijama s terena sam postao volonter s terena što ću ostati i sve sljedeće dane. Netko je drugi to odlučio za mene dok su se vrata mog dotrajalog ormara u Igrišću još uvijek tresla od silovite podzemne grmljavine.

Nismo se mogli odhrvati osjećaju neizmjerne tuge. Bager je počeo tovariti cigle na mjestu gdje je lampion žmirkao slabašnom svjetlošću, prije negoli će posljednji put osvijetliti stazu jedne mlade duše u nebo. Potres u Zagrebu je bio težak i brojni ljudi su izgubili svoj dom, ali potres na Baniji je odnio živote. I tom crnom krivudavom prugom protutnjao je u povijest, vukući tužne vagone u vječnost. Strašnik gotovo da nije postojao na karti Hrvatske, a ušao je u povijest kao epicentar potresa koji je odnio ljudske živote. Tog dana pa i stotinu godina unaprijed, Strašnik će biti sjećanje na jednu veliku tugu i bol čitavog našeg naroda. Jednako kao i Majske Poljane, Pecki, Cepeliš, Donja Bačuga, Grabovac Banski, Vlahović, Jošavica, Klinac, Donje Jame … i brojna druga sela.
Razmišljajući o tome na povratku kući, pitao sam se kako tek izgleda taj Strašnik. Što je s ljudima koji u njemu žive, kako su stradale njihove kuće ako centar Petrinje izgleda kao ratna zona? Iz tog promišljanja trgnulo me novo podrhtavanje tla koje je označilo početak jedne duge noći bez sna za stanovnike napaćene Banije.

Na izlasku iz Petrinje sam vidio golemu kolonu mladih ljudi s lopatama. Čitava Hrvatska je došla podijeliti tešku petrinjsku prašinu crvene boje. Osjećam sam ponos, ali i poziv. Moram se vratiti. Moram se vratiti u zaboravljena sela koja su počela krvariti suzama na karti postojanja. Potres je neke ljude bolno izbacio iz života, a mene pozvao natrag u život. Među ruševine, među ljude.

Nastavak slijedi …

Banijske kronike posvećujem svim stanovnicima banijskih sela, kao i nepreglednoj vojsci volontera i donatora koji su nesebično stali uz unesrećene ljude. U ovim kronikama iznijet ću autentično iskustvo iz potresom pogođenih sela diljem Banije, gdje se razornoj magnitudi potresa pridodala bolna magnituda jedne istine o životima običnih ljudi.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here