ANA JUSIĆ: Sanjar koji zapisuje

Ana Jusić

Obećao sam Ani da će ovaj tekst biti lišen mojih karakterističnih upadica, doskočica i provokacija. U našoj internoj prepisci, Anu obično zovem “plemstvom”. Ne zbog nekog osobitog društvenog statusa, već zato što ima odmjereno gospodsko držanje, a takvo je i njeno pjesništvo – lišeno klasičnih lirskih epiteta koji mirišu na umjetne. Njeno pjesništvo je prirodno poput svježeg poljskog cvijeća, a opet stilski umotano u cjeline koje odišu jednostavnošću i elegancijom. Anu mogu nazvati prijateljicom, ali radije na nju gledam kao sestru po stihu, kao rado viđenu lutalicu na žgarištima pucketavih riječi. Vjerujem da ćemo, u godinama koje dolaze, puno puta recitirati Anine stihove. Zbog opasnosti da tada teže dođem do razgovora s njom, ugrabio sam ovu priliku da saznam nešto više o svojoj samozatajnoj i mističnoj supatnici u kovačnici riječi i misli.

Je li Ana Jusić ukratko – pjesnikinja? Kako bi se predstavila u jednoj rečenici?
Prije bih za sebe rekla da sam sanjar koji zapisuje. 🙂

Što si po struci, gdje si se školovala?
Diplomirala sam na KBF-u Zagrebu, i sjećanje na to razdoblje jedno mi je od najljepših u životu. Makar su mi mnogi govorili da ne upisujem taj faks jer “nema ti od toga kruha”, dobila sam bogatstvo koje novci ne mogu ni dosegnuti. 

Primijetio sam da dobro barataš jezicima, da čujemo na kojim sve jezicima znaš reći – ja sam pravi fan ludog Slavena? 😊
Hahaha. Mogu samo otpjevati. Sorry.

Kada si napisala svoju prvu pjesmu i kako je do toga došlo? Cijenili bi da je podijeliš s nama 😊
Prvu pjesmu zapisala sam u svoj dnevnik kad sam imala 10 godina. Ne sjećam se stvarno otkud sam je u tim godinama “izvukla”, nedavno sam otvorila taj dnevnik i naišla na nju. Bilo je to poslije rata. 

OSAMA
Rosa na listu
Kiše šporke
Na rubu lista
Osama vlada
Mladi bor
Mlada grana
Ko u malog jorgovana
Miriše osama
Svuda vlada

Koliko pjesama imaš trenutno u opusu i kakav sadržaj predstavlja najveći dio tog opusa?
Nisam brojala, ali dosta. Radije bih da ih je manje da se lakše snađem. Stalno nailazim na neke škrabotine, zapisivala sam svašta i svugdje, tako da po pitanju nekakve organizacije pjesama nisam baš disciplinirana.

Logično pitanje – kad možemo očekivati tvoju prvu zbirku i ima li barem radni naziv?
Zbirka je napisana, ima preko 80 pjesama. Još uređujem, ubacujem i izbacujem. Radi se na objavi, ali neću ništa otkrivati dok ne bude 100% sigurno.

U tvojim pjesmama prisutna je sjeta, skromna tuga. Odakle inspiracija?
Nešto je iz zarona u prošlost, neke i jesu tada napisane, no vrlo lako se “uselim” u tuđe proživljeno i iselim sa slovima. 
Iz povratnih informacija mogu naslutiti da smo, na kraju krajeva, svi bili u sličnoj ili istoj “kaši”.
Zapravo ta ravnodušnost dragih ljudi, razočarenje, nesretna ili neuzvraćena ljubav provlače se kroz većinu ikad napisanih pjesama.  

Već te poznajem neko vrijeme i nešto mi je uvijek bilo neobično kod tebe … emocije stavljaš lako na papir i mogu se u par riječi osjetiti, ali o sebi malo pričaš i ne voliš dijeliti svoj svijet s javnošću.
Mislim da treba biti umjeren u svemu. Ne osjećam potrebu baš sve iz svog života dijeliti kroz društvene mreže. Ponekad mi se čini da su i stihovi koje dijelim previše. I tu se trudim biti umjerena, iako ponekad ne uspijevam . S objavljivanjem na Facebooku sam počela prije 5-6 godina, iako sam u tim počecima stavljala samo sitne, jedva primjetne inicijale na kraju, jer me bilo strah reakcija. Kad sam vidjela što te riječi u ljudima bude, kad sam vidjela suze kod osobe koja je pročitala jednu moju pjesmu, bilo mi je žao, ali i drago jer su uistinu proživjeli ta slova, jer sam uspjela prenijeti emociju. Neke pjesme sam i pisala u suzama pa vjerujem da se to i osjeti.

Šta je za tebe ljubav? Možeš li je opisati u jednoj rečenici?
Najteže i najlakše pitanje… Hm…
Ljubav je neprolaznost.

Koliko te majčinstvo promijenilo kao pjesnikinju?
Rekla bih da me promijenilo kao osobu. Otkad imam svoje dijete, više brižno/majčinski gledam i na ostalu djecu. Djeca su čisti blagoslov, ljubav, u njihovim očima zrcali se Nebo. Izvlače ono najnježnije i najhrabrije iz tebe. 

Živiš na relaciji Zagreb-Dubrovnik-Pariz. Kako je grad ‘ljubavi’ utjecao na tvoje pisanje ?
U predgrađu Pariza. Tamo sam napisala puno. Mogu ležerno skoknuti do prošlosti, napisati pjesmu i vratiti se u sigurnu sadašnjost. Kad si u gradu gdje nema sivih uspomena, prošlost te ne posjećuje sa svih strana, možeš se odmaknuti, što nije slučaj kad dođem u svoj rodni grad. Jako volim biti tu, tu je moje lijepo djetinjstvo i mnoštvo lijepih uspomena, ali dođe vrijeme kad se moram maknuti. To neće mnogi razumjeti. Postoje one uspomene koje se probude a zapravo želiš da ostanu spavati. Tako sam i “sklesala” ove stihove, u kojima sve ostaje na “možda”. Svatko sebi zapravo može dati odgovor.

“Možda lakše 
kročit je tlom
na kojem
nema nam prošlosti;
gazit gdje tuđe 
uspomene spavaju.
Možda lakše je…
…umjesto 
i najnježnijim koracima
budit svoje,
na tlu poznatom.”

Koji su tvoji omiljeni pjesnici? Imaš li omiljenu pjesmu?
Čitam razne pjesnike i od svakoga “uzmem” onu pjesmu koja me baš u tom trenutku dirne. Ima pjesama koje me dotiču, u kojima se pronalazim. Volim pjesme svojih prijatelja, ima puno mladih koji pišu i volim kad se u pjesmi pronađem, kad je ruka prenijela ono što srce je diktiralo, to se itekako osjeti.

Ipak, kad je o čitanju riječ, sklonija sam prozi. Spomenula bih Proustov Combray koji smo imali za lektiru u četvrtom srednje. Nisam sigurna  da je itko u mom razredu tu knjigu pročitao. Bila je gusto napisana, jedva da se našao koji slobodan redak. Za te mlade godine to je bila poprilično dosadna knjiga. Nisam nikad priznala da sam je pročitala dva puta i da me u potpunosti osvojila. Zaronila sam u tu knjigu i dugo me nije puštala. Moj se stil pisanja nakon nje u potpunosti promijenio. Dnevnici koje sam pisala trajali su mi jako kratko jer sam zapisivala jako puno, u detalje, sve je postalo puno neke sjete, opisivala bih svaki trenutak. Mali, naizgled neznatni trenuci provedeni s meni tada posebnom osobom dobivali su stranice i stranice tih dnevnika, bili su od velikog značenja i dragocjeni. 

Ana Jusić

Planiraš li se posvetiti pjesništvu još intenzivnije nakon objave prve zbirke pjesama, ili je sama zbirka jedan veliki osobni cilj nakon čega ćeš razmisliti kako dalje?
Prije bih rekla da je ta zbirka jedna posveta. Za dalje ne znam što će biti, makar imam materijala i za drugu. Ne mogu ni za što govoriti unaprijed, pričekajmo najprije prvu. 

Kakva je struktura tvoje trenutne publike, tko te najviše prati? Jesi li zadovoljna interakcijom na društvenim mrežama sa svojom publikom?
Koliko primjećujem, više me prate žene i to mi je posebno drago. Drago mi je da, kako su mi neke prijateljice rekle, mogu biti njihov “glasnogovornik.” Drago mi je da mogu prepoznati sebe u tim stihovima i da puno više sličnih doživljaja dijelimo nego što mislimo. To i jest svrha svega. Ne pišeš da se nekome svidiš, ne planiraš pjesmu, ona se jednostavno dogodi, probudiš se u tri ujutro, zapišeš i nastaviš sanjati.

Iza tebe su neke teške uspomene iz tvoj voljenog Dubrovnika, iz vremena kada je grad bio pod neprijateljskom paljbom. Nedavno si podijelila sjećanja iz tog vremena. Možeš li s nama podijeliti stihove vezane uz to vrijeme?
Djeca sve pamte, možda intenzivnije nego odrasli. Rat je nažalost žestoka proživljena stvarnost, ona siva prošlost koja te ošine pogledom kad se najmanje nadaš. Nisam pisala pjesme, ali jedan mali zapis sam podijelila na Fb:

“Prognanik. Riječ koja me obilježavala, posebno kad sam je vozaču busa objasnila bez riječi, pokazujući mu žuti karton umjesto pokaza. Sjećam se tog sažaljivog pogleda. Svjesna da nemam više doma ni igračaka, da su mi prijatelji i rođaci raštrkani kod svojih, prijatelja ili rođaka, živjela sam u iščekivanju kad ću ih ponovno vidjeti. Hoćemo li se zaboraviti? Kad igrali smo se plastičnim puškama i dok smo jahali na savinutim čempresima nismo ni slutili da će nas ljudi s pravim oružjem istjerati iz vlastita djetinjstva. 

Neki dan čovjek je s ekipom ljudi prolazio kraj naše kuće i rekao im kako je na ovu kuću pala prva bomba. 
Ne samo na kuću, dragi prolazniče. Pala je na sve naše snove, nadanja i bezbrižnost. I ne, nikad više nije bilo kao prije. 

Ratna djeca se promijene, prebrzo odrastu, snove ostave po strani i kreću klimavim koracima naprijed.” 

Vjera se čini jedan veliki dio tvog života?
Bez Boga, bez vjere, ko bez kostiju… Najveći oslonac kroz životne oluje, preteške trenutke. Ogromna je milost koju dobiješ kad sve Bogu prepustiš, i sreću i tugu. Zahvalna sam na daru vjere.

Ana Jusić – Sanjam

Otkrit ću ti da si mi bila inspiracija za jedan lik u mom novom romanu. Što misliš o tome?
Nadam se da nije negativac (smijeh)

Moja publika na blogu i na društvenim mrežama prilično prati tvoj rad jer sam i sam tvoj fan. Koja bi bila tvoja poruka za sve nas u ovim čudnim vremenima?
Suborci smo, na istom bojištu, s istim oružjem. Ne ugrožavajmo jedni druge. Ubojite riječi ostavimo sa strane, to nam sad najmanje koristi. Gađajmo svijet riječima ohrabrenja, utjehe i molitve.
Ne gubimo razum, ne gubimo srce. Ne sjećam se kad sam se zadnji put rukovala s nekim i to je zabrinjavajuće. Odgovornost- da, u potpunosti, ali ljudskost prije svega. Trudimo se uzeti najbolje iz ovoga, biti bolji prijatelj, čovjek i razmišljati o proljeću koje dolazi. Nema nam druge.

Okušao sam se u čitanju Aninih pjesama pa poslušajte 🙂


Anu možete pratiti na njenoj autorskoj Facebook stranici.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here